Zeleno i plavo

Djeci je svijet čudesan, a svijetu su djeca čudesna. Djeca primjećuju skrivenu ljepotu i u neuglednome, razlog za kliktavu radost u listu kojega vjetar, zaigran kao što su i sami, donese pred njihove noge, zamijete zrcaljenje vrlina u svakom oku, ma kako tamno bilo, vide neuobičajeno u svakodnevnom i svaki trenutak žude za otkrivanjem začudnog svijeta. Vremena imaju napretek jer u djetinjstvu vrijeme ne teče, ma kako onima oko njih brzo protjecalo. Stoga djetinjstvo i jest čudesno, baš kao što je to i zbirka pjesama Grigora Viteza „Kad bi drveće hodalo”.

Poznajući snagu Vitezovih pjesama i da je svaka pjesma u zbirci kao cvjetna livada ili osunčani proplanak u svijetu djetinjstva, tako bliska, mila, svoja kao... kao najbolja prijateljica, odgojiteljica savjetnica i dramska pedagoginja Božica Knežević i odgojiteljica Dijana Horvat danima su djeci čitale pjesnikove stihove, gledale kako svaka pjesma raste u njihovim očima, buja u tim malenim srcima i nuka ih da pokažu, da dokažu, da cijelom svijetu kažu da drveće hoda, da Antuntun ima, iako neobičan, zanimljiv i divan um, da je potok i istovremeno i zelen i i bijel i plav i ozvjezdan. Stoga su Božica i Dijana ponudile djeci kistove velike i male, čak i one najveće, i brojne nijanse zelene i plave boje, koje su bile omiljene boje pjesniku čije ime nosi njihov vrtić.

Djeca su se primila posla slikajući na kartonskim stranicama, koje su još donedavno imale oblik kutije i u nekom supermarketu odradile svoju kartonsku zadaću. Jer DV Grigor Vitez je pravi pravcati ekovrtić i tamo se itekako dobro zna da je prenamjena korisna stvar za cijeli svijet.

Rezultat je iznimna izložba. Iznimna jer otkriva dio dječjeg čarobnog svijeta. Drveće je na slikama odjeveno, obuveno, zagrljeno, ushodano, rasplesano... Poneko malo škilji, jedno se nalukava da bolje vidi, jedno namiguje, gospođica breza je balerina, a hrast se po zemlji valja i, čini mi se, grohotom smije. Eto, sad znamo zašto je djeci svijet čudesan i zašto su svijetu djeca čudesna.