Željka Horvat-Vukelja: Kako usrećiti knjige
Kako se ja volim smucati po knjižnici! Zavući se među toliko šarenih naslovnica, mudrih i pametnih knjiga; zanimljivih, šaljivih, šašavih, ali i ozbiljnih priča, čarobnih ilustracija! A kad se između svih njih potpuno izgubim, nema te knjižničarke koja me ne zna izvesti na pravi put – kao neka vila s čarobnim moćima izvuče za me knjigu koja baš meni treba… ali baš MENI!
Ipak, u knjižnici nije sve tako dobro i lijepo kako izgleda. Na policama stoji mnogo tužnih knjiga. Cijeli odredi mirnih, šutljivih, razočaranih i nesretnih knjiga. Možda ćete pomisliti da je ovo početak neke bajke. No to nije bajka, to je živa istina. Hajde, uživite se malo u sudbinu knjiga u knjižnici. Stotine stranica, s tisućama otisnutih riječi, žive u mraku, sapete koricama i stisnute drugim knjigama koje također stoje kao neka vojska knjiga na straži, mirno i uspravno. Stoje i strpljivo čekaju da ih netko posudi. Zamislite kako je strašno tako čekati i danima, tjednima, mjesecima, godinama ne dočekati nijednog čitatelja.
Neke knjige imaju sreću da ih se neprestano posuđuje – ili su u lektiri, ili su u modi, ili su ljudima važne kao što im je važna hrana. No knjigama nije važno z a š t o ih se posuđuje, njima je važno samo da ih se posudi, da siđu s police, da se zapute u vanjski svijet, jer tek tada započinje njihov život. Jedina je svrha njihova života da ih se čita. Kad ih uzmete u ruke, kad ih samo prelistate, to je kao da ih vodite u šetnju, na izlet, na putovanje. Ah, što bi neke knjige dale da mogu krenuti na takav put!
Jednoj je knjizi dosadilo čekanje. Odlučila se aktivno pobrinuti da nađe čitatelja. Pa se malo isturila i izvirila iz reda, nadajući se da će nekome zapeti za oko te da će taj netko posegnuti za njom. No kako se to nije dogodilo, napravila je odlučniji korak: sa svoje police – najviše police! – bacila se pred noge mladića koji je upravo nešto tražio na donjim policama. Mladić je knjigu podignuo s poda i ne pogledavši je, i ne otvorivši je, i ne pročitavši joj naslov, odnio ju je na knjižničarkin stol. Knjižničarka je baš bila u velikom poslu i nije mogla odmah pospremiti knjigu na njezino mjesto. Ni ona je nije pogledala…
Upravo u tom je trenu u knjižnicu ušla jedna baka. Htjela je posuditi slikovnicu za svojeg unuka. Ugledala je onu knjigu koja je malo prije skočila s police. Pročitala je njezin naslov. Bila je to knjiga o vrtlarstvu. Baku baš nimalo nije zanimalo vrtlarstvo. Stanovala je u središtu grada, u zgradi bez vrta i dvorišta. Pomislila je: o ovome ne znam baš ništa, ovo nije moja tema. Ipak, knjigu je prelistala. Odmah je otkrila da je namijenjena djeci, a u jednom poglavlju bilo je pokazano kako se uz pomoć sobnih biljaka i figurica dinosaura može oživjeti davno vrijeme, kada su Zemljom hodale gorostasne životinje. Pa to je kao stvoreno za bakina unuka, koji skuplja gumene figurice dinosaura! Baka je, sva sretna, s posuđenom knjigom požurila kući.
Knjiga je cijelim putem do kuće treperila od uzbuđenja, a kada ju je baka s unukom otvorila i počela proučavati, zapjevala je od sreće. Baka i unuk, dakako, nisu mogli čuti taj pjev, ali su osjetili radosno nestrpljenje i još istog dana cijelu su sobu, prema uputama iz knjige, pretvorili u gustu prašumu u kojoj su gospodarili dinosauri.
Mama i tata su ostali začuđeni kad su došli s posla. Pozvali su i susjede da vide to čudo u dnevnoj sobi. Svi su se divili. A poslije su u knjizi našli još nekoliko dobrih i duhovitih ideja, primjerice: kako uzgojiti travnatu glavu ili kako načiniti minijaturni vrt u običnom poklopcu staklenke. Zamislite koliko je radosti poteklo iz jedne male knjige koja je dotad stajala neprimijećena na visokoj polici u knjižnici!
Nemojte čekati da vam se knjige bace pred noge, nemojte dopustiti da lijepe priče, pjesme i dragocjeni tekstovi čame u mraku zaklopljenih knjiga. Posegnite za knjigom, otvorite je, rasklopite, udahnite joj život. Ne morate je cijelu pročitati, ali barem se s njom upoznajte: pročitajte što piše u sadržaju ili u kazalu, pogledajte slike, ilustracije, fotografije. Ako vam se učini da to nije knjiga za vas, vratite je na njezino mjesto – ona će vam biti zahvalna što ste je barem otvorili i što ste malo prozračili njezine stranice. Možda je tako prozračenu uskoro netko ponovno dotakne. Ili ona dotakne nekog.
A vi, budete li tako stalno upoznavali neke nove knjige, postajat ćete sve pametniji i mudriji. Vaše će moždane vijuge biti sve življe i spretnije. Primijetit ćete to po tome što će vas ljudi slušati sa zanimanjem, što će se rado družiti s vama, što će razmjena vaših misli biti sve bolja i što ćete svi skupa bivati sve radosniji i nekako bolji.
I možda jednog dana, nakon puno pročitanih knjiga, i sami napišete knjigu, knjigu koju će svi htjeti čitati.
Napisala i ilustrirala: Željka Horvat-Vukelja