Željko Beljan: Giocatori

Željko Beljan / Giocatori
26. 3. - 20. 4. 2025.
 
„Kada u gradu, žureći na posao ili u trgovinu, između automobila i nervoznih pješaka, ugledaš loptu, znaj - to sam ja! Ako si dobro raspoložen, zamahni nogom i opali iz sve snage. Tvoj će me udarac vratiti pravoj svrsi, izbrisati granicu koju sam ne znam prijeći.“[1]

U pjesmi Krešimira Bagića lopta je prešla u pjesnički jezik, s nogometnih terena na ulicu gdje i pripada, izmještena iz profesionalnog u svakodnevno, iz konstrukcije u događaj/čin. Drugim riječima, iz sporta je prebačena u umjetnost i obratno, baš kao i u radu Željka Beljana, pa pjesma, jednako kao i autorova umjetnička praksa, govore o tome kako bi nogomet mogao izgledati pročišćen od odrednica profesionalnog, komercijalnog ili političkog i kako je moguće o nogometu govoriti, pisati i izvoditi ga unutar polja umjetnosti. No u Beljanovom radu nije riječ samo o nogometu nego o igri općenito, o njezinoj zavodljivosti, važnosti, kreativnosti, o njezinom transformativnom i povezujućem potencijalu, ali i subverzivnosti jer se odvija u svijetu sa svim njegovim mnogostrukostima, u točci preklapanja različitih sustava i sistema, života i fikcije, a ovi dodiri nikada nisu bez ostataka.
Riječ je o igrama kao objektima koje koncipira, izrađuje, testira i u konačnici daje na korištenje publici. Postavljene u prostoru galerije u knjižnici, na stolove na Dječjem i Odraslom odjelu, uklopljene s ostatkom knjižničnog inventara, predstavljaju neočekivano, ali dobrodošlo iznenađenje u knjižničnu svakodnevicu. Ne samo da ih je moguće dirati, nego i koristiti, zaigrati. Sve dijelove ovih autentičnih drvenih objekata autor sam izrađuje. Brusi, reže, pili, boja, sastavlja koristeći se pritom odbačenim ili pronađenim materijalima koje prenamjenjuje i rekreira u novim formama i s drugačijom svrhom. Tako će batić za meso postati dijelom igre koja asocira na fliper, bijele i plave drvene pločice koje podsjećaju na nogometnu momčad u jednom se potezu ruše, zvukom i kretnjom prizivajući poznati vizualni i zvučni trenutak iz djetinjstva, a vršak drvene žlice potrebno je dobro nategnuti, precizno naciljati i ispaliti da bismo drvenu lopticu poslali prema njezinom cilju ispunjenom preprekama. Velik broj ovih igara svojom formom, bojom ili elementima podsjeća na različite inventivne varijante stolnog nogometa. Pa iako sve dolaze sa setom pravila, ona nisu fiksna već upravo suprotno, njihovo mijenjanje i prilagodbu autor tretira kao sastavni dio svake prave igre. Na ovaj način igra postaje umjetnička situacija koju kreira u trenutku kada se iz samog rada izmaknuo, otvorivši prostor neočekivanim i nepredvidivim interakcijama i susretima, emocijama i odnosima. Kao rezultat umjetničkog rada i potaknuta unutar umjetničkog procesa, u njoj se preklapa svakodnevno s umjetničkim, osobno s društvenim, a u osnovi ovih odnosa je pozitivna razmjena. To je onaj višak koji nije opipljiv, ali ga je moguće osjetiti i naslutiti, o čemu Felski piše kada poziva na prekid s odvajanjem društvenog i umjetničkog jer umjetnička djela ne mogu „ne biti društvena, druželjubiva, povezana, od ovog svijeta - a opet ih možemo, bez ikakve kontradikcije doživjeti kao blistava, izuzetna, sublimna, neponovljiva“.[2] Sviđa mi se ova povezanost za koju se zalaže Felski, mogućnost da se individualnost izumljuje u društvenosti i obrnuto, pa Beljanov rad u kojem povezuje umjetnost, ručni rad, sport, igru i svakodnevicu upisujem u ovu misao.
Konstitutivni dio rada je i kolektivni sportski performans koji autor organizira. Nogometna utakmica i druženje za stanovnike kvarta i sve one koji žele igrati, a ovakvih utakmica u svojim nogama autor ima nekoliko. Livade na Grmoščici i Žitnjaku sada je zamijenila ona na Volovčici pored knjižnice, zelena oaza usred urbanog prostora kvarta, pa ne treba zanemariti njezin dramaturški potencijal. Uokvirena zgradama i pješačkim prolazima, na nekoliko će sati postati pozornica za nogometnu utakmicu, koja je i sama po sebi kostimirana predstava s prilagođenim ritualom i unaprijed utvrđenim planom, višestruko posredovana i dramatski ustrojena kako bi njezini zapleti ostavljali publiku bez daha, a rasplet jedne oduševio, a druge razočarao.[3] Izmještena u umjetnost pa iz nje prebačena nazad u život, vraćena na ulicu odakle je i potekla, nije ništa manje uzbudljiva ni dramatična nego ona profesionalna. Pritom se nogometna estetika, njezin dekor i vizualnost koji suoblikuju nogometni svijet u Beljanovom radu reflektiraju i kroz sakupljačku praksu. Naime autor godinama nabavlja memorabilije s nogometnih utakmica. Njih ne izlaže kao dio rada, ali određena estetika i ideja ove osobne zbirke prosijava iz ilustriranih kartica koje radi za svaku izložbu. One postaju suvenir koji posjetitelj izložbe ili igrač, kako se već gleda na stvari, može uzeti. Ovi elementi popularne kulture koje spaja s elementima likovnog izraza narodne umjetnosti osobito dolaze do izražaja u specifičnoj estetici skulpturalnih objekata koje izrađuje, pa modeli igrača, pehara, nogometnih grbova, zastava i lopti kao stalna mjesta nogometne etnografije u dinamičnim kompozicijama podržavaju i grade igriv ambijent.
Na ovim osnovama preobražen i režiran prostor knjižnice suptilno oblikuje svakodnevne interakcije posjetitelja, preusmjerava pažnju, poziva u igru i zavodi njome. Okupljeni i povezani pa makar na kratko oko istog cilja, možemo gledati druge kako igraju, navijati, izmjenjivati se po redu i pošteno i na kraju i sami zaigrati. Upravo ta lišenost strogih pravila, tuđeg ili vanjskog nadzora koji može ili zna bolje i zajedničko uranjanje i pristajanje da smo ovdje svi zajedno, aktivira transformativni i oslobađajući potencijal igre i umjetnosti. Jer i u sportu i u igri mislimo za ozbiljno, a na toj liniji stvar je i s umjetnosti. U prilog tome autor jedan od galerijskih prozora prekriva režiranom fotografijom. Kostimirani i s rekvizitima, ovaj fotografski portret Željka i njegove obitelji duhovit je i nostalgičan komentar koji govori o mjestu iz kojeg je krenuo i poziva nas da se priključimo. Pa, zaigrajmo!
 
Petra Dolanjski Harni  

 
///////////////////////
 
Željko Beljan (1984., Vukovar) diplomirao je na Odsjeku za animirani film i nove medije Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2021. U svojoj se umjetničkoj praksi fokusira na fenomen ručnog rada i njegovu poziciju u suvremenim umjetničkim praksama, istražujući tekstil i rukotvorne tehnike kao umjetnički medij. Pritom istražuje odnos između ručnog rada i amaterskog, hobističkog bavljenja sportom, stavljajući pritom naglasak na participativnost i uključenost publike u realizaciju radova. Finalist je nagrade Radoslav Putar za 2023. godinu i alumnus WHW akademije u generaciji 2022. Od 2011. sudjelovao je u znatnom broju skupnih izložbi u Hrvatskoj i regiji, a dosad je ostvario i niz samostalnih: Tri kornera penal (Nogometni teren OŠ Ksavera Šandora Gjalskog - Green Room, Zabok, 2024.; Nogometni
teren OŠ Marijan - Culture hub Croatia, Split, 2022.; Atelijeri Žitnjak, Zagreb, 2022.); Otvoreni studio: Igra kao umjetnost (GMK, Zagreb, 2024.); Extra Time (Galerija Ispod, Zagreb, 2023.); Atelijer živi! #6: Željko Beljan i Darko Pondeljak; Kruha i igara ili Darko i Željko (Atelijeri Žitnjak, Zagreb, 2023.); Projekt Arkade (MSU, Zagreb, 2023.); Neriješeno (Galerija Šira, Zagreb, 2022.); Gost (Prostor, Split, 2022.; Tratinska 64 - CIMO, Zagreb, 2021.); Truth is a Forgotten Memory (u suradnji s Rebeccom Merlić, Etnografski muzej, Zagreb, 2022.); Benjamin Beljan: Željko (Garaža Kamba, Zagreb, 2022.); Benjamin (Galerija CEKAO, Zagreb, 2022.); Mit, vez i Vuteks (NMG@Praktika, Split, 2020.; Galerija Karas, Zagreb, 2020.); Cartoon
Core (Galerija Siva, Zagreb, 2018.; Inquiry Inc., Osijek, 2016.).
 
///////////////////////

 
Program podržava Ministarstvo kulture i medija RH i Gradski ured za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba.
Galerija Prozori / Knjižnica S. S. Kranjčevića
Zapoljska 1, Zagreb
Radno vrijeme: ponedjeljak - petak / 8 - 20h / subota / 8 - 14 h /
Tel: 38512318596
e-mail: galerija.prozori@kgz.hr
http: www.kgz.hr