Zemlja zemlji

Zbog ugodnog mirisa perunike Iliri i Rimljani pravili su sušena zrna od njenog cvijeta koje su bogate Rimljanke nosile nanizane u ogrlicama. Mirisne biljne ogrlice bile su jedan od najpoznatijih izvoznih proizvoda ilirskih zemalja. Kada su se prošlo ljeto srele na Cresu gdje godinama ljetuju, Marija i Sana nisu znale za taj podatak. Njihova ideja nastala je spontano kada je Marija Sani poklonila prototip ručno izrađenog keramičkog privjeska s džepićem za omiljenu biljku, motivacijske ili tajne poruke – tako je mislila Marija i predložila da nešto osmisle. Sana je iz torbe instinktivno izvadila cvjetiće smilja koje je taj dan brala za svoje biljne pripravke. Rodila se priča o keramičarskom umijeću ukrašenom samoniklim biljem koje je dobilo svoj dom u unikatnim ručno bojanim i glaziranim keramičkim ogrlicama „Herba monile“ sa reljefnim simbolima. Herba monile na latinskom znači biljka ogrlica. Monile herbis ornatum (ogrlica ukrašena biljkama) kao pojam upotrebljavao se na Kreti u doba Antike. Osim umjetničke i dekorativne vrijednosti, keramičarski ciklus „Zemlja zemlji“ ima i uporabnu vrijednost kojom obogaćuje doživljaj pripreme, konzumiranja i pohrane samoniklog bilja i biljnih pripravaka „Vilinskog potoka“. „Vilinski potok“ je prirodno savjetovalište u okolici Jastrebarskog kojeg vodi Sana Vitas, fitoaromaterapeutkinja i herbalistica, vlasnica kreativnog studija „Luna“ za istraživanje i promociju kulture putovanja. Paralelno školujući se o bilju, Sana je proteklih 15 godina kroz „Lunu“ promovirala i proučavala samoniklo, ljekovito i aromatično bilje kreirajući turističke sadržaje na otocima Lošinju, Cresu i Lastovu, u istarskom Labinu i Rapcu, na Bjelolasici i Plešivici. Osmišljavala je staze u prirodi, jelovnike s autohtonim biljem, biljne suvenire, kreirala originalne wellness i spa tretmane. Danas oko svog doma okruženog prirodom, u divljini ispod planine Plešivice, bere samoniklo bilje od kojeg spravlja fitoaromaterapijske pripravke: tinkture, čajeve, sirupe, eliskire i prirodnu kozmetiku te vodi edukativne holističke biljne radionice „Vilinski biljni praktikum“ za odrasle i djecu. Voda je njen najdraži prirodni element u kojem se i s kojim se odmalena obožavala igrati, a kroz godine educiranja, ljekovite vode danas su postale njeno poslanje. Glina se oblikuje vodom. Sve nastaje iz zemlje i vode, kao i privjesak besmrtnog smilja izniklog iz škrte otočne zemlje. Zemlja u zemlji kao simbol beskonačnog stvaranja. -------------------------------------

Marija Schwaiger Matišić
Diplomirala je na Glazbenoj akademiji. Nakon studija radila je kao glazbeni pedagog, a zatim petnaest godina kao glazboterapeut u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče.U svom pedagoškom i terapijskom radu često je uz glazbu kombinirala i razne likovne tehnike. 2006. god. osniva Studio za keramiku MM u kojem okuplja djecu i odrasle u radionicama keramike. Isto tako, kao članica Creske udruge Ruta održava radionice keramike na otoku Cresu. Živi i radi u Zagrebu.

Lijek forme
Kiparska umjetnost u svojim je počecima imala oblik ljudskog tijela i prenosila je predmete u zaobljenim „malim ljudima“ (vazama, urnama, amforama) za velike ljude. To također znači da skulptura kao umjetnost misli i kroz tijelo i kao tijelo, baš kao što misli i za tijelo, inzistirajući na tome da smo trodimenzionalni, smješteni u prostoru, veoma konkretni, nastanjeni, taktilni. U kiparskom radu Marije Matišić skulptura je također akutno svjesna i mekoće i oblosti i topline ljudskog tijela, činjenice da se čak i bogovi ponekad služe glinom da bi nas preoblikovali, pa nijedna glinena forma nije lišena svijesti o ljudskoj blizini – Marijine skulpturalne kupole razgrću mrak ljudskim zjenicama, njeni stupovi grade kompleksnu etiku „podupiranja“ i podrške za terete naših brojnih umora, kao što su i njezine okarine namijenjene usnama koje ih sviraju, spajajući zemlju i tijela u vibrantnosti zvuka. I ciklus apotekarskog glinčarstva također je namijenjen živim organizmima. Biljkama, čija se ljekovitost pohranjuje i čuva u različitim vrstama ogrlica, gotovo bismo mogli reći amajlija, jednako kao i niskih i visokih posuda, šalica, zdjela, lončića, čajnika. Sve biljne kuće (neke i s džepovima i rupicama kao vrstama prozora) označene su jednostavnim, ali tajanstvenim floralnim znakovljem. Kao da je u pitanju alkemijski kabinet, u kojem i sami predmeti mogu oživjeti. Ili dugo ostati živi, čuvajući svoje mirise i unutarnje sokove. Mekoća gline ih iznova sadi, baš kao i pohranjuje, čineći (opet naglašavam: sve od paleolitika) idealni materijal za pohranu lijekova. Predmeti ove apoteke ponovno su namijenjeni i ljudskim tijelima, koja ih nose oko vrata, drže uza se radi njege zdravlja, koriste da bi u njima oblikovali lijekove. I mi ih zbilja želimo ne samo dotaknuti i koristiti, nego i promatrati, jer forma nam se obraća i mimo svoje neposredne namjene. Forme amajlija ostavljaju dojam zaštite, novog/starog runskog i klinastog pisma, u nekom smislu čak i sekularne molitve. Za razliku od vizualnog umjetnika Damiena Hirsta, čija slavna instalacija Apoteka iz 1992. godine naglašavala „ustrojenost“, umjetne materijale i sterilnu bjelinu prostora za lijekove (preferirajući kvadrat i pravokutnik), Marija Matišić stvara post-plastičnu apoteku koja zadržava i primarne boje i primarne oblike i kružne forme ljudske zajednice, s punom sviješću da i arhaični i post-apokaliptički svijet mora imati osobite spremnike za svoj medicinski herabarij. Moramo sačuvati tjelesnost ljekarništva. Poezija ovog kiparstva utoliko je vrlo blizu ljekovitosti same gline. A ona je najjača onda kad je najmanje obrađena, kad poštuje činjenicu da biljke mogu biti „ponovno posađene“ u svoj prirodni materijal i prostor, kako bi nas tim respektom prema zemljanoj maternici prirode čuvale i obnavljale. Duboka empatija prema čistoj formi i njezinoj ljekovitosti jedna od najvažnijih karakteristika Marije Matišić kao vizualne umjetnice, pri čemu se u ovoj izložbi prvi put bavi i gotovo homeopatskim značenjem biljnog ornamenta.