Zimuška

Još je u 19. stoljeću Anton Pavlovič Čehov napisao kako ljudi ne primjećuju je li zima ili ljeto kad su sretni. I upravo je taj osjećaj duboke sreće prisutan u svakom likovnom radu malenih polaznika DV Grigora Viteza. Potaknute sve nižim temperaturama odgojiteljica savjetnica i dramska pedagoginja Božica Knežević i odgojiteljica Dijana Horvat predložile su djeci da naslikaju ono što ih najviše veseli u godišnjem dobu koje će nam uskoro zakucati na vrata. Za tili čas djeca su posegnula za ponuđenim materijalima: čepovima, tuljcima, papirnatim tanjurima, vatom, stiroporom, bojama, papirima različitih tekstura...
Vrijedno su radili zajedno sa svojim odgojiteljicama i pritom razgovarali o svemu što ih zimi veseli. Svako je dijete, i to bez iznimke, reklo kako se najviše veseli snijegu. Tad će, kako rekoše, praviti anđele u snijegu, grudati se, valjati se po snijegu, sanjkati, raditi snjegoviće i još štošta drugo. I zato je svaki papir na kojemu su slikali poprimio oblik pahulje, a na njemu su naslikali plave noći i mnoštvo malih, majušnih pahuljica koje se smiješe, vesele, hihoću i mame na igru. Baš kao priča u priči.
„Jedva čekam kad će zimuška”, rekao je jedan dječak i od siline radosti što je nahrupila u njegovo maleno srce cmoknuo u obraz djevojčicu pokraj sebe. Ona mu se nasmiješila i na njegovu crtežu nacrtala još tri pahulje na ogoljeloj grani drveta. Taj nas je događaj u DV Grigora Viteza ponukao da ovaj prikaz završimo riječima Kahlila Gibrana: „Dobrota je poput snijega – uljepšava sve što pokriva.”