13. srpnja 1877. – 12. kolovoza 1947.
Hrvatski filozof Albert Bazala rodio se u Brnu 13. srpnja 1877. kao sin bankovnog stručnjaka Josipa Bazale, pripadnika ugledne praške obitelji, i Amalije, sestre Đure Arnolda. Osnovnu školu polazio je u Bjelovaru (1883–1887), gimnaziju također u Bjelovaru, potom u Slavonskoj Požegi te u Zagrebu, gdje je maturirao 1895.
Diplomirao je filozofiju i klasičnu filologiju u Zagrebu te doktorirao kod Franje Markovića disertacijom Psihologijska nauka o apercepciji (1900). Habilitacijskom radnjom Marulićev moralno-filozofski rad postao je 1904. privatni docent.
Od 1899. bio je nastavnik u Gornjogradskoj gimnaziji u Zagrebu.
God. 1905/1906. studira u Münchenu kod T. Lippsa i H. Corneliusa, u Jeni kod R. Euckena, u Halli kod W. Reina, a u psihološkom institutu u Leipzigu kod W. Wundta, zatim u Pragu, gdje upoznaje T. G. Masaryka i F. Drtina.
Wundtova koncepcija psihološkog voluntarizma, Euckenova kulturno-filozofska orijentacija te Masarykovi i Drtinovi općekulturni, socijalni i filozofski pogledi, znatno su utjecali na izgradnju Bazalina filozofskog stajališta.
O T. G. Masaryku kojem napisao je studiju Masaryk – mislilac (1934), što će sve utjecati na oblikovanje Bazalina »voluntarističkog aktivizma« što ga je izložio u svojim dvjema Filozofskim studijama: – I. Metalogički korijen filozofije (1924) i II. Svijest i svijet, subjekt i objekt (1941). Od 1906. bio je nastavnik ženskog liceja u Zagrebu, 1909. postao je izvanredni, 1912. redoviti profesor filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tu je, s prekidima (1920, 1924–1927, 1943–1945), djelovao sve do smrti.
Redovitim profesorom postao je 1912. kada izlazi i treći svezak njegova najpoznatijeg djela Povijest filozofije, kojim se ustaljuje hrvatska filozofijska terminologija i širi filozofska kultura. Bazala je u tada skromno filozofsko nazivlje hrvatskog jezika unio adekvatne termine i skovao mnoge jezične novotvorine. Trećoj knjizi Povijesti filozofije dodao je Tumač najobičnijih filozofijskih naziva.
Uz svjetsku filozofsku misao, proučavao je cijeloga života i hrvatsku filozofsku baštinu.
Prema Bazali, osebujnost filozofije izvire iz narodnosno-duhovnih izvorišta; u eseju Filozofijska težnja u duhovnom životu Hrvatske od pada apsolutizma ovamo (1936) pokušao je, pod utjecajem F. Markovića, hrvatsku filozofiju tumačiti iz »dominante misaona, znači, filozofijskoga stava hrvatskoga bića«.
Bio je dekan Filozofskog fakulteta (1914/1915, 1932/1933 te rektor (1932/1933) i prorektor (1933/1934, 1934/1935) zagrebačkog Sveučilišta.
U duhu prosvjetiteljske ideje osniva i vodi Pučko sveučilište i obnaša dužnost predsjednika Matice hrvatske. Kao predsjednik JAZU (1933. do 1941.) bio je poznat po govorima O slobodi nauke i umjetnosti (1934) i Značenje umjetnosti u životu naroda (1935). U duhu političke filozofije što ju je izložio u zasebno objavljenim predavanjima Etika i politika (1907) i Etika i narodno gospodarstvo (1915.) djelovao je kao narodni zastupnik i povjerenik za prosvjetu i bogoštovlje u Zemaljskoj vladi u Zagrebu.
Umro je u Zagrebu 12. kolovoza 1947. godine.
