Hrvatski književnik, esejist, kritičar, prevoditelj i antologičar Antun Šoljan rodio se u Beogradu 1. prosinca 1932. Do početka Drugog svjetskog rata živio je u Pančevu, a ratne godine proveo je u Slavonskom Brodu. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, gdje je nastavio školovanje studijem engleskog i njemačkog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je i predsjednik hrvatskog centra PEN-a (1971.-73).
Uređivao je časopise Krugovi, Međutim, i Književnik, koji se smatraju razdjelnicama u periodizaciji povijesti hrvatske književnosti i unutar kojih su se oblikovali novi estetički programi i poetičke paradigme. No i unutar tih naraštajnih krugova (i „krugovaša“), Antun Šoljan zajedno s Ivanom Slamnigom, s kojim će surađivati do kraja života, odvaja se u potrazi za autentičnim književnim izrazom, koji valja posvjedočiti i dosljednim životnim primjerom – onakvim kakav je Šoljan zacrtao već u govoru Matošu, a određuje ga nezavisnost o bilo kojoj vlasti i sloboda iskazivanja književne riječi, ali i riječi koja izražava stav o pitanjima bitnima za zajednicu kojoj pisac pripada. Nezavisnost si je osguravao i pisanjem komercijalnih kriminalističkih romana, koje je objavljivao pod psudonimima.
Objavljivati je počeo već 1948. Otada do smrti okušao se praktički u svim književnim rodovima i vrstama te u prevoditeljskom radu, kojim je hrvatskoj javnosti približio novije engleske i američke autore. Upravo mu je antologija Američka lirika, koju je 1952. god. priredio s Ivanom Slamnigom, osigurala odjek u javnosti.
Pjesničke zbirke, među kojima se ističe Na rubu svijeta (1956.), Izvan fokusa (1957.) te Gazela i druge pjesme (1970.) oslanjaju se na europsku i hrvatsku književnu tradiciju, prihvaćajući je u duhu T. S. Eliota, čiju je Pustu zemlju, s I. Slamnigom, preveo 1958. god., a pisao o njoj već 1954. u Krugovima. Uz naglašenu kulturu književnoga izraza, izgrađenu pomnim čitanjem, razumijevanjem i interpretacijom klasika, Šoljan je izgradio vlastiti virtuozni pjesnički izraz prožet iznimnim senzibilitetom za pojavni svijet, stavljajući u prvi plan osjećaj njegove egzistencijalne praznine. Ukratko, u ranoj fazi Šoljanova stvaralaštva, prevladava osjećaj tuđinca u svijetu. U brojnim zbirkama koje su uslijedile nastavlja dijalog s književnom tradicijom izražavajući vlastitu percepcije stvarnoga svijeta, a gdjekad je u stihovima prisutna i profinjena ironija.
Svojim kratkim govorom na grobu Antuna Gustava Matoša prigodom obilježavanja 50. obljetnice njegove smrti 1964. god., uzburkao je kako političku, tako i kulturnu javnost u Hrvatskoj, osvrnuvši se na beskompromisni Matošev duh i dodirnuvši ustajalu i konformističku žabokrečinu hrvatske kulturne i intelektualne elite. Uostalom, kao i Matoš, i Šoljan se izborio za poziciju nezavisnog pisca.
Njegova rana proza (npr. zbirka novela Specijalni izaslanici, 1957.) uglavnom se određuje kao tzv. proza u trapericama - prati »klapu«, zajednicu svojevrsnih mladih pobunjenika u sukobu s društvenom zajednicom kao izvorom represije nad osobnim identitetom.
1961. god. objavljuje prozno djelo Izdajice koje okuplja osam priča (koje se mogu promatrati i kao roman s „okvirom“) o vlastitoj „izgubljenoj generaciji“, izražavajući životno razočaranje zbog neispunjenih ciljeva, pesimizam, tjeskobu te osjećaj nemoći i egzistencijalne praznine. Kao i u pjesmama, i u svojoj prozi Šoljan nerijetko konkretnome pridaje alegorijsku dimenziju. Već se u Izdajicama sitiče jedan od njegovih dominantnih motiva: putovanje i lutanje kao alegorija čovjekova položaja u svijetu i potrage za ciljem/smislom, koji ne uspijeva dosegnuti.
1965. izlazi mu roman Kratki izlet: skupina mladih ljudi odlazi na kraće putovanje po zapuštenim isarskim cestama želeći se tobože upoznati s manje poznatim srednjovjekovnim freskama, ali se to putovanje pokazuje kao alegorija egzistencijalnoga apsurda.
1974. god. objavljen mu je roman Luka, u čijem je središtu promašena politička odluka o gradnji tankerske luke u Murvici. Sudbina glavnoga lika, inženjera zaduženoga za vođnje gradnje, okončava se kafkijanskom dehumanizirajućom preobrazbom.
1978. izlazi mu roman Drugi ljudi na mjesecu, koji na zabavan način obrađuje njegove već ustaljene teme.
Okušao se i u dramama, koje je pisao za radio, televiziju i kazališnu pozornicu.
Pjesnička i prozna djela Antuna Šoljana, kao i esejistički i feljtonistički dio njegova opusa, i danas su živi i poticajni za brojne interpretacije, te ih predlažemo za čitanje radi otvaranja vidokruga kao i boljega pogleda na svijet koji nas okružuje.
