Hrvatski slikar Bela Čikoš-Sesija (Csikos-Sessia), jedan od predvodnika simbolizma i secesije u hrvatskoj likovnoj umjetnosti, rodio se u Osijeku 27. siječnja 1864.  – (Zagreb, 11. II. 1931). Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Beču (1891.) i specijalizirao povijesno slikarstvo kod Leopolda Carla Müllera. God. 1892. sudjelovao je, prema želji Isidora Kršnjavija, u oslikavanju interijera palače Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ul. 10 u Zagrebu (izradio je pet slika). Godine 1892. za „Pompejansku sobu“ u toj palači radi seriju povijesnih prizora. Jedan od najpoznatijih njegovih radova s tematikom nacionalne povijesti je Pokrštenje Hrvata koje radi 1907. za Zlatnu dvoranu Palače.
Njegov rad, kao i u slučaju drugih mladih umjetnika toga razdoblja,  prati Isidor Kršnjavi, predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu. Nezadovoljan Čikoševim skicama za Grčki gymnasion, financira njegovo putovanje u Veneciju zajedno s profesorom Ivanom Bauerom, kiparom Robertom Frangešom Mihanovićem i slikarom Ferdom Kovačevićem, a potom ga šalje i na doškolovanje na münchensku Akademiju likovnih umjetnosti kod profesora Wilhelma Lindenschmita.
Te iste 1892. godine vjenčao se s Justinom Rayman. Na  studijskom putovanju 1893. posjećuje Napulj, Pompeje i mjestašce Bosco Tre Case, gdje boravi od lipnja 1893. do ožujka 1894. Radi uglavnom na pejzažima. 1894. Kršnjavi ga šalje na dodatnu specijalizaciju u München kod profesora Karla Marra, a potom u prosincu dolazi u Zagreb gdje se trajno nastanjuje.
Zajedno s Mencijem Clementom Crnčićem osnovao je u Zagrebu 1903. privatnu školu, iz koje se razvila Akademija likovnih umjetnosti.
Godine 1893. u Zagreb dolazi Vlaho Bukovac, a Čikoš-Sesija se vrlo brzo priključuje krugu umjetnika koji su se okupili oko njega. To je u velikoj mjeri utjecalo na Čikoševo slikarstvo. Sve to izaziva nezadovoljstvo Izidora Kršnjavija.
Djelovao je u krugu umjetnika hrvatske moderne, suosnivač je Društva umjetnosti (1897.).
Za Milenijsku izložbu u Budimpešti 1896. (za koju je po prvi puta podignuta konstrukcija današnjeg Umjetničkog paviljona u Zagrebu), Čikoš izvodi ciklus akvarela-veduta hrvatskih gradina i ruševina s ciljem prezentiranja Hrvatske i njenog krajolika.
Teme njegova opsežnog opusa vezane su ponajprije uz legende iz egipatske, grčke, rimske i kršćanske mitologije te uz klasična djela svjetske književnosti (Homer, Dante, Shakespeare, Goethe i dr.). Službeno je bio slikar historicističkih i simbolističkih kompozicija, naklonjen vizualnomu predočavanju književnih sadržaja, a slikao je i vrsne realistične portrete uglednih suvremenika. 1898./99. radi ciklus Innocentia od deset slika rađenih prema noveli Milivoja Dežmana. Ostvaren zrakastim poentilizmom, taj  ciklus „vjerojatno je najizrazitije djelo naše secesije.“ (G. Gamulin: Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Zagreb, 1995.).
Intimno je ipak više zaokupljen krajolicima, koje slika pastoznim namazima i profinjenom igrom svjetla i sjene, ali ih ne izlaže. U figuralnim kompozicijama većinu prikaza gradi finim tonskim odnosima i slobodno nanesenim potezima boje (Judita i Holoferno, 1892.; Antonije nad mrtvim Cezarom, 1898.; Pokrštavanje Hrvata, 1902.). Druga skupina radova pokazuje svjetliji kolorit pod utjecajem Vlahe Bukovca (Penelopa; Kirka, obje iz 1895.; ciklus Innocentia, 1900; nekoliko varijanti Salome, 1902–18; Sappho, 1908).
Priklanjanje bečkoj secesiji označavaju radovi slikani specifičnim vertikalnim namazima boje, koji stvaraju treptavu atmosferu (Psiha, 1898).