Hrvatski književnik i književni kritičar Branimir Wiesner Livadić rodio se 30. rujna 1871. u Samoboru, gdje je završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu, potom se upisao na studij filozofije i germanistike. Doktorirao je 1895. god. u Beču disertacijom Bit lirskoga (Das Wesen des Lyrischen).
U razdoblju od 1896. do 1904. godine radi kao profesor u Zagrebu, Varaždinu, Senju i Karlovcu. Jedno vrijeme djeluje i kao ravnatelj Državne glumačke škole i Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Pisao je pjesme, novele, eseje i kazališne kritike. Književnu karijeru započeo je 1892. godine ciklusom Zimnje pjesme u Viencu, a nastavio kazališnim kritikama u Agramer Tagblattu.
Uređivao je časopise Savremenik (1907.-1919.), Hrvatsko kolo (1927. i 1930.) i Hrvatsku reviju (1928.-1929.). Kao predsjednik hrvatskoga PEN-kluba sudjelovao je na kongresu u Buenos Airesu; dojmove s putovanja izložio je u putopisu Do Buenos Airesa : s puta i kongresa P. E. N. Klubova. Zagreb : Tisak Zaklade tiskare Narodnih novina, 1937.
Preveo je s njemačkog Goetheovu tragediju Egmont (1942. godine) i popratio je predgovorom.
Nakon početničkih pjesničkih i pripovjedačkih pokušaja u maniri tada već anakrone prosvjetiteljsko-romatičarske tradicije, zahvaljujući praćenju gibanja u europskoj književnosti i kulturi, uviđa da je i u Hrvatskoj sazrelo vrijeme za promjenu književne paradigme, te se pridružuje naraštaju modernista i postaje jednim od glavnih zagovornika slobode i autonomije u književnosti zalažući se za individualnost umjetničkoga stvaralačkog čina. U časopisu Život 1900.-1901. objavljuje tri programatska teksta: Hrvatska književnost i siromaštvo, Za slobodu stvaranja i O novijoj hrvatskoj književnosti. Stavljajući težište na estetske kriterije pri prosudbi književnog umjetničkog djela, približo se Croceovim estetičkim gledištima.
U novelama i crticama slijedi poetiku Milivoja Dežmana i Antuna Gustava Matoša, a u prvom je planu ljubavna tematika uz naglašenu erotsku žudnju te misterij smrti.
Unutar njegova proznoga opusa valja istaknuti Legendu o  Amisu i Amilu: modernu preradu srednjovjekovne legende o dva prijatelja koji su kršteni istoga dana i nalikuju jedan drugome kao blizanci, te im se i sudbine isprepleću. Naglasak je ovdje stavljen na dramu koju proživljava Amis oboljevši od gube i našavši utočište na Amilovu dvoru, kao i na duševnu borbu Amilovu, koji se zatekao pred teškom odlukom: on, naime može izbaviti prijatelja, ali je sredstvo više nego okrutno. Posebna odlika ove verzije su umetci, tiskani crvenim slovima, u kojima autor izlaže svoju životnu filozofiju. Knjiga se ističe i iznimnom grafičkom opremom: drvorezima ju je započeo opremati Miroslav Kraljević, a njegov je rad nastavio Ljubo Babić, koji je knjigu u potpunosti likovno i grafički opremio. Ivo Hergešić objavio je u "Nastavnom vjesniku" 1935. godine komparatističku studiju o samoj legendi i o modernoj hrvatskoj verziji. Pretisak Livadićeva djela objavljen 2001. godine, popraćen je i tom Hergešićevom studijom.

Na slici: naslovna stranica i predstranica knjige Livadić, Branimir. Legenda o Amisu i Amilu. Zagreb : Društvo hrvatskih književnika, 1913.