Emilij Laszowski Szeliga (Brlog kraj Ozlja, 1. IV. 1868.- Zagreb, 28. XI. 1949.) bio je hrvatski povjesničar, arhivist i knjižničar, jedan od utemeljitelja
Družbe Braće Hrvatskoga Zmaja. Hrvatska kultura duguje mu spas od zaborava i propadanja brojnih spomenika kulture – hrvatske kulturne baštine. Zajedno s Velimirom Deželićem i i Stjepanom Širolom zaslužan je za utemeljenje ustanova bitnih za zagrebačku kulturu:
Knjižnicu slobodnoga i kraljevskoga glavnog grada Zagreba (danas
Gradska knjižnica),
Gradski muzej (danas
Muzej grada Zagreba) i
Arhiv slobodnoga i kraljevskoga glavnog grada Zagreba (danas
Državni arhiv u Zagrebu). Tim su činom ujedno spašena zagrebačka Kamenita vrata.
Po ocu, bio je potomak poljske plemićke obitelji Laszowski Szeliga, po majci obitelji Šufflay.
Studirao je medicinu u Grazu, a pravo na Pravoslovnom i državoslovnom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao 1893. Od 1891. bio je zaposlen u Hrvatskome zemaljskom arhivu u Zagrebu najprije kao dnevničar i arhivist 1893–1924., a od 1925., po odlasku Ivana pl. Bojničića u mirovinu, posatje ravnatelj Arhiva, i ostaje na tom mjestu do umirovljenja 1939. godine.
Tijekom pedesetogodišnje službe radio je na sređivanju gradiva županija, zagrebačkoga gradskoga i kaptolskoga arhiva, popisivanju i vrjednovanju obiteljskih i osobnih fondova te onih vlastelinstava, uređivanju spremišnih prostora, a njegovom je zaslugom arhiv znatno obogaćen vrijednim akvizicijama. S Ivanom pl. Bojničićem 1899. pokrenuo je časopis
Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva. Na njegovu je inicijativu istočno krilo zgrade Sveučilišne knjižnice na Marulićevu trgu bilo uređeno za Zemaljski arhiv.
Kao svestrani intelektualac, na temelju proučavnja arhivskoga gradiva, objavio je mnogobrojne članke i monografije posvećene kulturnoj i gospodarskoj povijesti te povijesnoj topografiji te priredio zbirke izvora za proučavanje hrvatske kulturne baštine.
Mnoge je radove posvetio zagrebačkoj prošlosti, objavivši zbirku kulturnopovijesnih rasprava
Stari i novi Zagreb (Zagreb 1925, pretisak 1994), napisavši sam većinu tekstova.Napisao je i više od stotinu priloga objavljenih u u periodici (
Prosvjeta, 1900., 1906.;
Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 1904;
Jutarnji list, 1922.–23., 1937.;
Narodna starina, 1922.;
Večer, 1922.;
Hrvatski list, 1924.;
Novosti, 1927.;
Zagreb :
revija Društva Zagrepčana, 1936., 1938.-40.). Veliku je pozornost posvetio obitelji Zrinskih i Frankapana. Zajedno s Velimirom Deželićem napisao je knjižicu
Kosti Petra Zrinskoga i Frana K. Frankopana : izvještaj o ekshumaciji dana 20.VII.1907. (Zagreb : Izdanje družbe "Braće Hrvatskog Zmaja", 1907.)
S Ivanom Krstiteljem Tkalčićem surađivao je na prevođenju, pisanju komentara i pripremi za objavljivanje
Povjestnih spomenika slob. kralj. grada Zagreba, 1–11 (Zagreb, 1889.-1905.), a nakon njegove smrti samostalno je priredio i tiskao sveske 12–18 (Zagreb, 1929.-1949.; taj rad nastavila je Lelja Dobronić).
Uredio je i napisao oko 600 autorskih priloga u leksikonu
Znameniti i zaslužni Hrvati (Zagreb, 1925.)
Bio je suradnik u izdanjima
Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, 24 (Beč, 1902.),
Naša domovina, 1(Zagreb, 1943.),
Hrvatska enciklopedija HIBZ-a te urednik časopisa
Prosvjeta (1900.–08.) i glasila
Hrvatski zmaj (1917.-18., 1925.-27.).
1903. godine pokrenuo je i do 1905. uređivao prvi hrvatski časopis za genealogiju, biografiju, heraldiku i sfragistiku
Vitezović.
Bio je vrlo konkretno angažiran i u zaštiti spomeničke baštine, osobito starih gradova i utvrda. S J. Brunšmidom i T. Smičiklasom potaknuo je 1910. godine osnivanje
Zemaljskoga povjerenstva za čuvanje umjetnih i historičkih spomenika u Kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji. Volonterski je obavio niz terenskih istraživanja gradina, starih gradova, crkava i samostana (gradina Kozjak na Plitvicama, grobnica Zrinskih u kapelici sv. Jelene pavlinskoga samostana u Šenkovcu, gradina na Plješivici, grad Ozalj). Njegovim su zauzimanjem spašeni od rušenja stari gradovi Ribnik i Jastrebarsko, kaštel u Sisku, dvor Lobor, a sudjelovao je i u obnovi starih gradova u Kostajnici, Zrinu, Bakru, Ozlju i Dubovcu.
1905. godine utemeljio je s Velimirom Deželićem i Stjepanom Širolom
Družbu Braće Hrvatskoga Zmaja („
Zmaj Brloški“) sa svrhom promicanja moralnih i kulturnih vrijednosti, oživljavanja događaja iz hrvatske prošlosti te čuvanja i obnavljanja kulturne baštine. Bio je veliki meštar
Družbe (1906.–35.).
Zajedno s
Družbom zaslužan je za postavljanje spomen-ploča i spomenika zaslužnim osobama iz hrvatske kulture i povijesti. Uz njegovanje uspomene na Petra Zrinskoga i Frana Krstu Frankapana,
Družba je zaslužna i za pronalazak njihovih posmrtnih ostataka, identifikaciju i ukop u obilježenu grobnicu u Bečkom Novom Mjestu. 1907. Zaslugom
Družbe njihove su kosti 1919. godine prenesene u Hrvatsku i sahranjene u zagrebačkoj Katedrali. Taj je događaj popraćen prigodnom spomenicom:
Spomenica Zrinsko-Frankopanska prigodom svečanog prenosa njihovih kostiju u domovinu (Zagreb, 1919.) s 30 fotografija.
Njegovim zauzimanjem
Družba je 1928. došla u posjed ozaljskoga staroga grada s vlastelinstvom. Upravljao je sanacijom i obnovom staroga grada Ozlja i osnovao u njemu muzej.
Od 1909.–1936. godine bio je ravantelj Gradske knjižnice u Zagrebu. Knjižnici je ostavio i bogatu zbirku vlastitih knjiga, koje se i danas čuvaju u matičnoj ustanovi.
Njegov osobni arhivski fond čuva se u Hrvatskom državnom arhivu.
Umro je u Zagrebu 1949. godine i sahranjen na Mirogoju.
