Hrvatski knjižničar, filolog i književni povjesničar Franjo Fancev rodio se u Virju 24. rujna 1882. god. Gimnaziju je pohađao najprije u Bjelovaru, a potom u Zagrebu, gdje je i maturirao 1902. god. Slavistiku i romanistiku studirao je u Zagrebu i Beču. 1907. god. doktorirao je kod Vatroslava Jagića, koji je u to vrijeme bio profesor na bečkom sveučilištu. 

1908. god. zaposlio se kao pristav, kasnije knjižničar, Kraljevske sveučilišne knjižnice u Zagrebu. 1919. god. postao je ravnateljem Knjižnice. 

1914. god., nakon habilitacijskoga kolokvija, imenovan je privatnim docentom za historijsku gramatiku hrvatskog jezika.

1926. god. postaje redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1940. izabran je za redovnog člana JAZU, gdje je obnašao visoke dužnosti.

Bio je dugogodišnji urednik Građe za povijest književnosti Hrvatske. Od 1937. do 1939. predsjednik je Društva hrvatskih književnika. U Hrvatskoj enciklopediji bio je stručni urednik za hrvatsku književnost.

Napisao je i objavio brojne studije, rasprave, prikaze i recenzije iz područja hrvatske književnosti i jezika. Znanstvenim radom počeo se baviti već kao student u Beču, surađujući u filološkom časopisu Archiv für slavische Philologie, koji je pokrenuo i uređivao Vatroslav Jagić. Istraživao je uglavnom hrvatsku predpreporodnu književnost, ali i hrvatski narodni preporod u 19. st. dokazujući on nije bio tek dio srodnih europskih strujanja i pokreta karakterističnih za to razdoblje, nego je imao i autohtone hrvatske značajke. 

Fancevljeva filološka i književno-povijesna istraživanja polaze od izvorne građe, arhivskih vrela i dokumenata. Rad u Sveučilišnoj knjižnici olakšavao mu je pristup vrelima za istraživanje hrvatske književnosti te je proširio, produbio i pojasnio uvid u pravu filološku problematiku. U istraživanjima starije hrvatske književnosti posebno je obuhvatio i kajkavsku književnost sjeverozapadne Hrvatske te srednjovjekovnu književnu i kazališnu baštinu nastalu u okviru isusovačke  tradicije ili pak na temelju pučkih i crkvenih tekstova, prikazanja i liturgijsko-obrednih igara.  Pisao je i o prijevodima Biblije na hrvatski jezik, liturgijsko-obrednim knjigama Prvostolne crkve zagrebačke, kulturi koju je razvijala Biskupija zagrebačka, kao i o početcima tiskarstva u gradu Zagrebu.

Objavio je i brojna kritička izdanja djela starije hrvatske književnosti, među njima i Diogeneša Tituša Brezovačkog.

Svojim radom dao je golem doprinos istraživanju hrvatske književne povijesti i kulture.

Umro je u Zagrebu 31. ožujka 1943. god.