Hrvatski književnik i filozof Franjo pl. Marković rođen je u plemićkoj obitelji u Križevcima 26. srpnja 1845. godine. Studij klasične filologije i slavistike završio je u Beču 1866. godine te se zaposlio kao suplent u gimnaziji u Osijeku, a potom prelazi u Zagreb. Godine 1870.nakon jedne političke demonstracije napušta službu i vraća se u Beč kako bi tamo nastavio studij filozofije, a zatim odlazi u Dresden, Leipzig, Berlin i Pariz. 1872. postiže doktorat iz filozofije, i to iz područja estetike.
 
Od godine 1874. prvi je profesor filozofije na obnovljenom zagrebačkom sveučilištu , a imenovan je i za prvog voditelja nezavisne katedre za filozofiju na Mudroslovnom (danas Filozofskom) fakultetu Zagrebu i dekana tog fakulteta. Predavao je do mirovine 1909.
 
Brani samosvojnost filozofije kao metafizike nasuprot skolastici s jedne, te pozitivizmu i materijalizmu s druge strane. Najvažnije filozofsko djelo mu je Razvoj i sustav obćenite estetike, koje je utjecalo na razvoj hrvatske filozofije zbog pregleda povijesti estetike na hrvatskom jeziku. Predstavnik je formalističke estetike. Zaslužan je za uvođenje stručnog filozofskog nazivlja u Hrvatskoj.  Utemeljitelj je istraživanja hrvatske filozofske baštine. Posebno su vrijedni njegovi radovi iz tog područja.
 
Rektor je Sveučilišta od 1881.-1882. U to vrijeme Sveučilište priprema prijelaz s Katarininog trga u današnju zgradu.
 
1876. godine postao je članom JAZU.
Godine 1869. zajedno s Augustom Šenoom, Ivanom Dežmanom i Ivanom Trnskim pokreće časopis Vienac, kojeg od 1872.-1873. i uređuje. Član je odbora Matice hrvatske od 1875.
Nakon 1881. uključuje se u politički život kao zastupnik u Hrvatskome saboru. Tu funkciju obnaša do 1890. godine.
Kao književnik objavljivao je balade, romance, tragedije pod utjecajem njemačkog romantizma, ali i engleskog, skandinavskog i poljskog baladnog pjesništva. U svojim književnim djelima daje i poruku o nacionalnoj samobitnosti i slobodi.