Hrvatski jezik ima dugu i bogatu tradiciju o kojoj svjedoče brojni pisani dokumetni, artefakti i knjige: od glagoljicom napisane i u kamenu uklesane Baščanske ploče na kojoj je u tituli kralja Zvonimira - „kralj hrvatskij“ - po prvi put na hrvatskom jeziku zapisano hrvatsko ime, preko epa Marka Marulića Istoria svete udovice Judite u versih harvatski složena ili jednostavnije Judite, te splitsko-hvarskih začinjavaca i dubrovačkih pjesnika Ranjinina zbornika, srednjovjekovne glagoljaške tadicije zabilježene u ispravama, rukopisima i liturgijskim knjigama na cjelokupnom ozemlju gdje žive ili su živjeli Hrvati, književnih, historiografskih i leksikografskih djela Pavla Rittera Vitezovića, pjesama i proznih zapisa objedinjenih pod naslovom Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića, nadahnutih pučkom usmenom tradicijom i napisanih štokavskom ikavicom, do nastojanja oko standardzacije jezika koja započinje već radom Bartola Kašića  i Pavla Rittera Vitezovića radom, a kulminira u 19. stoljeću, hvatski jezik živi, oblikuje se i izražava u tri idioma – čakavskom, kajkavskom i štokavskom - koji se gdjekad isprepleću i žive u plodonosnom suodnosu.
Upotreba hrvatskoga jezika u narodu, u govoru i pisanim djelima, postojala je kroz povijest usporedno s latinskim jezikom službenih isprava, bogoslužja i učenih knjiga, te s njemačkim, mađarskim, njemačkim, talijanskim – ovisno o tome pod čijom je vlašću bio neki hrvatski kraj, te se je u 19. st. težnja za upotrebom hrvatskog jezika u službenom priopćivanju i političkim tijelima pojačala kao prirodna i logična posljedica težnje za uspostavom političke neovisnosti. Hrvatski je sabor, kao temeljna institucija hrvatske državnosti, opstao tijekom turbulentne nacionalne povijesti, a u svojem je službenom djelovanju i pisanim ispravama koristio latinski jezik, kao i najveći dio zemalja zapadne i srednje Europe. Najstariji sačuvani zapisnik saborskoga zasjedanja u Zagrebu (u obliku isprave) potječe iz 1273. god.
Ivan Kukuljević Sakcinski na zasjedanju Sabora 1843. godine po prvi je put umjesto na latinskom, održao govor na hrvatskom jeziku.
Taj govor, na hrvatskom jeziku i o hrvatskom jeziku, bio je upućen hrvatskom banu, velemožama, stališima i redovima, u političkom je smislu bio prvorazredan čin i ima nedvojbeno povijesni značaj.
Kukuljevićev je prijedlog za proglašenje hrvatskog jezika službenim, formuliran u zapisniku Sabora kao zaseban članak. Prijedlog je prihvaćen i izglasan na saborskoj sjednici 23. listopada 1847. godine, a potvrđen u lipnju i srpnju 1848., kad je Josip Jelačić ustoličen za hrvatskog bana. Tako se ostvarilo pravo hrvatskog jezika da dobije svoju katedru na zagrebačkom sveučilištu te da u Hrvatskom saboru dobije status „diplomatičkog“, čime on i službeno ulazi u hrvatsku sabornicu i u javni život.

Slika s lijeve strane: Standl, Ivan. Portret Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Zagreb, oko 1873.