23. ožujka u 91. godini preminula je hrvatska književnica i prevoditeljica Irena Vrkljan.
Bila je urednica televizijske emisije Portreti i susreti (1960–71), za koju je napisala sedamdesetak scenarija. Živjela je i radila u Berlinu kao profesionalna književnica i prevoditeljica, a 2014. vratila se u Zagreb.
Premda je književno stvaralaštvo započela još u doba krugovaša pjesničkim zbirkama nadrealističkih obilježja (Krik je samo tišina, 1954; Paralele, 1957; Stvari već daleke, 1962; Doba prijateljstva, 1963; Soba, taj strašni vrt, 1966), prevodeći usto sa Zvonimirom Golobom djela njemačkih autora (E. M. Remarque, Wolfgang Ott, H. W. Richter, Karl Aloys Schenzinger i dr.), istaknuto mjesto u hrvatskoj književnosti postiže tek autobiografskom prozom Svila, škare (1984.),u kojoj pripovijeda o svojemu djetinjstvu u Beogradu, prelasku obitelji u Zagreb nakon izbijanja rata 1941. godine, odrastanju, školovanju i sazrijevanju u tom gradu, o propalom braku i životnoj rutini koju prekida odlaskom u Zapadni Berlin, najprije na ponovni studij, da bi tamo potom i doživotno ostala. Osobna i obiteljska povijest isprepleće se s onom "velikom", te su tako poetično ispisani prozni fragmenti uklopljeni u oslikavanje ozračja raspada austrougarske monarhije, starojugoslavenskoga društva, trauma za vrijeme vlasti NDH, te prilagođavanja života novim uvjetima nakon uspostave socijalističke jugoslavenske države. Iz specifične ženske pozicije pripovjedačica preispituje svoj odnos prema majci i prema ocu, odnosno prema ženskom i muškom svijetu, te potrebu da se kao žena odgojena unutar tradicionalnih patrijarhalnih okvira izbori za svoje mjesto koje neće biti tek ponavljanje naučenih i naslijeđenih obrazaca, težnju da se kretanjem razbije životna rutina. U ovom autentičnom "ženskom pismu" isprepleće se autobiografsko pripovijedanje, lirično evociranje prošlosti kao i naglašeno refleksivan odnos prema zbivanjima i malim detaljima svakodnevnice o kojima je riječ. Za to djelo dobila je i prestižnu nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“.
Nakon tog djela, koje otvara jedno novo poglavlje u hrvatskoj prozi, uslijedio je niz drugih djela ispisanih prepoznatljivim, istodobno senzibilnim i refleksivnim, autorskim rukopisom Irene Vrkljan, obilježenih autobiografskim fragmentima.
Svjesna važnosti autobiografije kao specifičnog književnog žanra i osobnoga sjećanja kao gradbenog tkiva svoga književnog izraza, 1986. godine piše djelo Marina ili O biografiji u kojem uvodi književnicu Marinu Cvetajevu kao lik kroz čiju se optiku prelama opažanje, doživljaj i promišljanje svijeta o njezinu žanrovski složenom i stoga teško odredivog književnom opusu.
Jedno od njezinih karakterističnih djela su i Pisma mladoj ženi: obraćajući se u formi pisama mladoj ženi koja bi joj po godinama mogla biti kćerka (rođena 1970.), pripovjedačica (rođena 1930.) uspoređuje svoj i njezin životni put. Tematizirajući pamćenje i sjećanje kao takvo, vrijeme i prolaznost, autorica tipičnim "ženskim pismom" kroz poetizaciju banalnih detalja svakodnevnice ponire u bit životnoga istinskoga životnog sadržaja. Pripovjedačica svoja razmišljanja temelji na elementima vlastite obiteljske povijesti i autobiografskim detaljima, a središnju jezgru oko koje se okupljaju njezine misli predstavlja doživljaj i činjenica starosti, osipanja života, prolaznosti i smrti.
Pjesme, nepjesme (2018.), nadahnute žalovanjem zbog smrti supruga Benna Meyera-Wehlacka i Protokol jednog rastanka (2015.) posljednja su njezina objavljena djela.
Brojna su njezina djela doživjela prijevode na strane jezike.
