Hrvatski ban i književnik Ivan Mažuranić rodio se u Novom Vinodolskom 11. kolovoza 1814. Nakon završetka gimnazijskog školovanja u Rijeci, 1833. upisuje studij filozofije na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, a završio ga 1835. u Szombathelyu u Mađarskoj. 1837. završio je i studij prava na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.
Radio je kao gimnazijski profesor i kao odvjetnik u Karlovcu gdje je 1840. otvorio odvjetničku pisarnicu, a u jesen 1841. zaposlio se u gradskom magistratu. Iste godine oženio se Aleksandrom, sestrom Dimitrija Demetra.
U travnju 1848. objavio je politički spis Hervati Madjarom na hrvatskom i mađarskom jeziku, u kojem je opširnije razradio postavke iznesene u Zahtijevanjima naroda te se pozvao na prirodno pravo naroda umjesto na municipalnu pravnu podlogu hrvatske posebnosti na kojoj se dotad temeljio program hrvatskoga nacionalnoga pokreta. U spisu je jasno razložio razlikovanje Ugarske od Mađarske, što je hrvatskoj službenoj politici postalo središnjim argumentom u zahtjevu za ravnopravnošću naroda u Ugarskoj.
Nakon proglašenja Oktroiranoga ustava u ožujku 1849. bio je u izaslanstvu koje je u svibnju vladaru podnijelo predstavku hrvatskih staleža kojom se tražila potvrda zaključaka Hrvatskoga sabora iz 1848.
Od 1850. u Beču je obnašao najviše političke funkcije vezane uz Hrvatsku: bio je zamjenik generalnoga prokuratora i državni nadodvjetnik, predsjednik Privremenoga dvorskoga dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju te predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije. Zaslužan je i za osnivanje Stola sedmorice 1862. (vrhovni sud za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju).
Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Bio je sklon oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti. 1873. godine postaje hrvatskim banom, a tu dužnost obnaša do 1880. godine. Bio je prvi ban neplemićkog podrijetla  - ban-pučanin.
Kao ban, Mažuranić je unaprijedio Hrvatsku u upravnom, gospodarskom, kulturnom i prosvjetnom smislu. Na njegovu inicijativu uvedena je odgovornost bana Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca. Godine 1874. uvedeno je obvezno četverogodišnje školovanje, a 19. listopada  iste godine otvara se moderno zagrebačko sveučilište s tri fakulteta - pravnim, mudroslovnim i bogoslovnim. Mažuranić je donio i Zakon o slobodi tiska, uredio odredbe o pravu na javno okupljanje te liberalizirao izborni postupak. Za njegova banovanja uvedeni su i zametci nekih javnih službi - statistička služba, javno zdravstvo i unaprjeđenje poljoprivrede.
Bio je predsjednik Matice ilirske  od godine 1858. do 1872.
Osim politikom i državno-pravnim pitanjima, bavio se i književnošću. Njegovi prvi literarni pokušaji Mažuranić datiraju još iz gimnazijskih dana. Stihove je objavljivao i u Gajevoj Danici. Matica ilirska povjerila mu je da napiše dopunu Gundulićeva Osmana - XIV. i XV. pjevanje, što je on i učinio.
Bio je vrlo obrazovan čovjek, poznavatelj klasičnih i suvremenih europskih jezika. Započeo je prevoditi i Tassov Oslobođeni Jeruzalem, a s Jakovom Užarevićem sastavio je i Deutsch-ilirisches Wörterbuch - Njemačko-ilirski slovar (1842).
Glavno Mažuranićevo književno djelo je Smrt Smail-age Čengića, ep koji je po prvi put objavljen 1846. u almanahu Iskra pod naslovom Smrt Čengić-age.
1895. njegov sin Vladimir Mažuranić (otac Ivane Brlić-Mažuranić) objavljuje Pjesme Ivana Mažuranića : sa slikom i autografom pjesnika ter sa fototipijom pjesnika na odru / izdao Vladimir Mažuranić . Zagreb : Tiskarski zavod Narodnih novina, 1895.
Njegova ostavština čuva se uglavnom u Zagrebu (NSK, Arhiv HAZU) i Rijeci (Spomenička knjižnica i zbirka Mažuranić-Brlić-Ružić u vili Ružić).
Umro je od srčanog udara 4. kolovoza 1890. u svojoj kući u Zagrebu, a sahranjen je u Ilirskoj arkadi na Mirogoju.