Karlovac, 29. srpnja 1907. - Zagreb, 15. ožujka 1979.

Hrvatski jezikoslovac i prevoditelj Ljudevit Jonke rodio se u Karlovcu 29. srpnja 1907. godine.
Nakon završetka studija na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, usavršava se na slavističkom studiju u Pragu (1930. -1932.)
Od 1933. Godine radi kao gimnazijski profesor na Sušaku i u Zagrebu, a od 1942. god. asistent je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1949. godine voditelj je novoutemeljene Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik, a na toj poziciji ostaje do umirovljenja 1973.
Doktorirao je 1944. tezom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića.  Redoviti je član JAZU od 1963.
Dva glavna područja njegove znanstvene i stručne djelatnosti su jezična kroatistika i češka književnost. Preveo je na hrvatski Jana Nerudu, Boženu Nemcovu, Karela Čapeka, Jaroslava Hašeka te brojne druge češke autore. Veliki prilog kroatistici dao je raspravama o pojedinim jezikoslovcima (Adolfa Vebera Tkalčevića, Bogoslavu Šuleku).
Pisao je o glavnim pitanjima standardizacije hrvatskoga jezika u XIX. st. Svojim radovima i bogatom znanstvenom djelatnošću daje doprinos normiranju hrvatskoga standardnoga jezika. O tim dvama tematskim krugovima objavio je tri knjige: Književni jezik u teoriji i praksi (1964., 1965.), Hrvatski književni jezik 19. i 20. stoljeća (1971.), Hrvatski književni jezik danas (1971.).
Bio je ravnatelj Zavoda za jezik i urednik posljednjega sveska Akademijina Rječnika. Predsjednik Matice hrvatske 1970–72. Bio je djelatni sudionik jezičnopolitičkih zbivanja, tumač hrvatskoga standardnoga jezika i njegov autoritet te promicatelj jezične kulture, poglavito kao urednik časopisa Jezik (1952.–70.) i kao pisac popularnoznanstvenih članaka u novinama (Vjesnik, Telegram).
God. 1971. optužen je zbog "nacionalizma", smijenjen sa svih funkcija i umirovljen.
Umro je u Zagrebu 1979. godine.