Hrvatska operna jevačica, sopranistica Katarina Milka Trnina, rođena je u Doljnjem Sipu kraj Vezišća u Moslavini. Nakon prerane očeve smrti, dolazi u Zagreb, najprije u Odgojilište sestara milosrdnica, a potom, 1869. godine ujaku, hrvatskom književniku Janku Jurkoviću.  Pjevanje je učila privatno, u Zagrebu kod Ide Wimberger (1880.–83.), koja otkriva njezinu darovitost i ljepotu glasa.
Već je prvi njezin javni nastup na koncertu u Hrvatskom zemaljskom kazalištu u Zagrebu 10. studenoga 1879. skrenuo pozornost zagrebačke publike na njezinin pjevački dar. Sam August Šenoa savjetovao je Janku Jurkoviću da pošalje nećakinju na Konzervatorij u Beč kod Josepha Gänsbachera, jednom od najboljih tadašnjih pjevačkih pedagoga. Kao njegova najbolja učenica bila je nagrađena zlatnom medaljom. Nakon završenog školovanja u Beču, debitirala je u Zagrebu
1883. postaje članicom Opere u Leipzigu, 1884. u Grazu, 1886. u Bremenu, a od 1890. u Münchenu, gdje je bila imenovana kraljevskom bavarskom komornom pjevačicom.
Godine 1895. gostovala je u Londonu. U opernoj kući Covent Garden od 1898. do 1906. imala je 56 nastupa. Ulogom Tosce 1900. u istoimenoj Puccinijevoj operi stekla je svjetsku slavu, a pohvalu je dobila i od samog Puccinija.
U Zagrebu je gostovala na koncertima Hrvatskog pjevačkog društva „Kolo“ i Hrvatskog Glazbenog Zavoda, te na kazališnoj pozornici, gdje je u ožujku 1898. godine, na inicijativu intendanta Stjepana Miletića, otpjevala osam predstava. Tom je prigodom predstavila hrvatskoj publici Beethovenova Fidelija i u njemu dvaput nastupila. 1899. pjevala je u Bayreuthu, na Svečanim igrama koje se svakoga ljeta održavaju u počast Richardu Wagneru.
Nastupom u Bostonu 1896. započinje njezina američka karijera. Od 1900. do 1904. pjeva u Metropolitan Operi, gdje je 1901. bila prva Tosca, te 1903. Kundry u prvoj izvedbi Wagnerova Parsifala izvan Bayreutha.
Uz nastupe u okviru stalnih angažmana, ostvarila je i brojna gostovanja. Pjevala je na hrvatskom, njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku, nastupajući uz najveće pjevače toga doba. Osim pjevačkim darom, isticala se i glumačkim kreacijama uloga, ostvarivši tako cjeloviti umjetnički izričaj unutar opere. 
Njezine interpretacije uloga u Wagnerovim operama postupno su postale uzor za buduće naraštaje.
Zbog zdravstvenih tegoba povlači se s pozornice i karijeru završava izvedbom Walküre u Münchenu 1. rujna 1906. God. 1907.-10. živjela je u Berchtesgadenu, 1910.-13. poučavala pjevanje na College of Music u New Yorku. Od 1913. do kraja života živi u Zagrebu, gdje je od 1922. bila počasna profesorica pjevanja na Muzičkoj akademiji (1923–31. pročelnica Odjela za solo-pjevanje), a usporedno se, nerijetko anonimno, bavila i dobrotvornim radom, osobito za vrijeme I. svjetskoga rata.
Posljednji je put javno nastupila 15. lipnja 1916. pjevajući Ave Mariju Luigija Cherubinija na dobrotvornom koncertu u zagrebačkoj katedrali.
Umrla je 18. svibnja 1941. u Zagrebu i sahranjena na Mirogoju.
Poprsje Milke Trnine koje je izradio Vanja Radauš, postavljeno je 1971. godine u predvorju Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
Jedan slap na Plitvičkim jezerima dobio je njezino ime. Ostavština Milke Trnine čuva se u Muzeju grada Zagreba, te manjim dijelom u Gradskom muzeju u Požegi i u Hrvatskom državnom arhivu.
Svoje dragocjene kostime oporučno je ostavila Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Portret Milke Trnine preuzet je iz knjige Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća : sto i pedeset životopisa, slika i vlastoručnih podpisa / sakupio, popunio i napisao Milan Grlović ; slike crtao Stjepan Kovačević. Zagreb : Naklada i tisak Matićevog litografskog zavoda, 1898-1900.