9. veljače 1573. odvila se odlučujuća bitka kojom je okončan niz pobuna kmetova na području Hrvatskog zagorja i djelomično u Sloveniji. Događaj koji historiografija danas naziva Seljačkom bunom (ponekad i Hrvatsko-slovenskom seljačkom bunom), Velikom seljačkom bunom ili Seljačkim ratom, započeo je u noći s 27. na 28. siječnja 1573. godine napadom na Cesargrad. Pobunu je predvodio Ambroz Gubec, kasnije nazvan Matija, iz Gornje Stubice. Uzrok bune bio je u nagomilanom ogorčenju kmetova zbog zlostavljanja koja su na svojim imanjma provodili vlastelini u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji, a osobito vlastelin susjedgradsko-stubički Franjo Tahy, baruna od Štatenberga u Sloveniji. Zlostavljanjima su osobito bile izložene seljačke žene.

Otpor seljaka na Tahyjevom vlastelinstvu započeo je već 1571. godine. Nakon što su se uzalud žalili kralju i banu na zlodjela plemića, seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nerazumne poreze. 1572. god. kmetovi se odbijaju vratiti pod Tahyjevu vlast. Sastavili su neku vrstu seljačke vlade na čije su čelo izabrali Gupca, kojega su prozvali begom, dok su njegovi zamjenici bili Ivan Pasanec i Ivan Mogaić. Kad su sastavili vladu, trebalo je ustrojiti i vojsku. Za vrhovnog  kapetana seljačke vojske izabrali su Iliju Gregorića, veterana iz ratova s Turcima. Tako organizirani spremno su dočekali Tahyjeve plaćenike i pružili im otpor. Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurjem Draškovićem, proglasio je seljake izdajicama domovine.

Žarište pobune seljaka okupljenih oko Matije Gupca bilo je u Donjoj Stubici, ali su se vojni okršaji proširili i cijelom Kranjskom i Štajerskom, sve do područja između Brežica i Mokrica. Cilj je za onodobne povijesne okolnosti bio golem: ukidanje feudalizma i preuzimanje vlasti osnivanjem svojevrsnog carskog namjesništva u Zagrebu. 

Odlučujuća bitka dogodila se 9. veljače 1573. kod Stubičkih Toplica. Kraljevsku vojsku vodio je Gašpar Alapić (kasnije hrvatski ban), ali su pobunjeni seljaci zbog brojčane nadmoći i daleko bolje opremljenost oružjem vojnika u službi feudalaca, bili poraženi.

Ivan Mogaić, jedan od trojice vođa pobune, poginuo je na bojištu, dok su ostala dvojica, Matija Gubec i Ivan Pasanec dovedeni su u Zagreb i na stravičan način pogubljeni na Markovom trgu 15. veljače 1573. godine. Prema predaji, Gubec je mučen užarenim kliještima, morao je nositi užarenu krunu na glavi, a potom ga je mađarski vlastelin Morencz Bahiczy rasčetvorio.

Seljačka buna Matije Gupca i zagorskih kmetova ostala je važnim mjestom u hrvatskoj historiografiji, a zbog stvarne i simboličke snage bunta protiv nepravde i tlačenja ostala je živom u kolektivnom pamćenju zagorskoga puka te postala i temom koja je nadahnula neke od ponajboljih hrvatskih književnika, glazbenih, likovnih i filmskih umjetnika - spomenimo samo roman „Seljačka buna“ Augusta Šenoe, čije je prvo izdanje dostupno i u Digitalnim zbirkama Knjižnica grada Zagreba, dramu „Matija Gubec - kralj seljački“ Mirka Bogovića, također dostupnu u Digitalnim zbirkama,  rock operu „Gubec-beg“ (uglazbio Karlo Metikoš ; prema romanu "Seljačka buna" Augusta Šeone spjevao Ivica Krajač ; orkestraciju dao Miljenko Prohaska), te filmsku ekranizaciju „Seljačka buna 1573.“ Vatroslava Mimice. 

U spomen na taj događaj objavljeno je 1972. god. bibliofilsko izdanje „Kervave kronike glas“, koje čuvamo u Zbirci Zagrabiensia: izrezbarena i oslikana drvena kutija s emajliranim ukrasima sadrži grafičku mapu s 20 listova u tehnikama bakropisa, serigrafije, litografije, linoreza i drvoreza uglednih hrvatskih i slovenskih likovnih umjetnika te „Balade Petrice Kerempuha“ Miroslava Krleže, kroz koje se Seljačka buna 1573. proteže kao važan motiv, a u ovom izdanju opremljene su ilustracijama Krste Hegedušića. 

 

S lijeve strane: Šenoa, August. Seljačka buna : historijska pripovijest XVI stoljeća /; [crteži Hrvoje Šercar]. Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1973.