Hrvatski pripovjedač i dramski pisac Slavko Kolar rodio se u selu Palešnik kraj Garešnice 1. prosinca 1891. a umro u  Zagrebu  15. rujna 1963. Pohađao je gimnaziju u Bjelovaru. 1913. godine završio je Više gospodarsko učilište u Križevcima.  Od 1919. do 1920. boravi na specijalizaciji u Francuskoj. Između dvaju svjetskih ratova radio je kao agronom, nastavnik i ravnatelj na poljoprivrednim školama, putujući agent za prodaju naftnih derivata te upravitelj poljoprivrednoga Državnog dobra u Božjakovini. Za Banovine Hrvatske bio je, među ostalim, neko vrijeme i odjelni predstojnik za seljačko gospodarstvo. U II. svjetskom ratu sudjelovao je kao pripadnik partizanskog pokreta.
Zbog svoje profesije, dobro je upoznao hrvatsku provinciju i selo te kajkavski dijalekt koji je implementirao u neka od svojih književnih djela.
Bio je potpredsjednik Matice hrvatske (1946.) i predsjednik Društva hrvatskih književnika (1947.–51.). Uređivao je Hrvatski narod (1920.) i Republiku (1946–48). Proznim dijelom svojega opusa u određenoj se mjeri nadovezivao na tradiciju hrvatske humorističke proze XIX. st. U njegovoj prozi humor varira od površinskog efekta, preko humora situacije, do jedva primjetne ironije, drastične groteske ili pak vrlo čestog spoja tragičnog i komičnoga. U prvoj zbirci Nasmijane pripovijesti (1917.) prevladava proza anegdotalnoga značaja. Vrhunac su njegove novelistike novele objavljene u zbirkama Ili jesmo – ili nismo (1933.) i Mi smo za pravicu (1936.). Kolar je analizirao život hrvatskoga malograđanskoga sloja, pri čemu je prikazivao likove karijerista, konformista i poluintelektualaca, a uvjerljivo i plastično ocrtavao je i seoski život.
Jedna od najpoznatijih Kolarovih pripovijesti, Breza, iz zbirke Mi smo za pravicu, još je 1928. bila nagrađena nagradom za novelu Društva hrvatskih književnika. Središnji je lik Janica, čija osobna tragedija i smrt, ali i spoznaja da »pravice« nema, istodobno svjedoči i o tragičnoj dimenziji koja proizlazi iz socijalnih i ekonomskih uvjeta na selu. Riječ je o kompleksnoj noveli koja sadrži i socijalnokritičke i rafinirane psihološke implikacije. Koristeći Brezu  kao književni predložak, Ante Babaja snimio je 1967. istoimeni film, koji se mirno može ubrojiti među antologijska ostvarenja hrvatskoga filma. Osim filmske, Breza je doživjela i scenske adaptacije. Za novelu Svoga tela gospodar 1932. godine dobio je nagradu JAZU. U novelama u kojima prevladavaju seoski motivi Kolar je s jedne strane duboko prodirao u psihologiju seljaka, ali je s druge uspješno osvijetlio i društvene i političke prilike u hrvatskoj provinciji početkom  20. st. Iako je u novelama pripovijedao o tragičnim sudbinama ili događajima, tu je tragiku u pravilu ublažavao humorom. Zbirke Perom i drljačom (1938.), Natrag u naftalin (1946.), Glavno da je kapa na glavi (1956.) uglavnom sadrže feljtonsku prozu, humoreske, ali i oštre satire građanskog života poslijeratnoga doba, no slabije su inventivnosti i umjetničke vrijednosti od zbirki iz 1930-ih. Njegove drame Narod je strpljiv (1947.) i Sedmorica u podrumu (1949.) političke su drame u maniri socrealizma. Okušao se i u filmskim scenarijima (B. Marjanović, Opsada, 1956; F. Hanžeković,  Svoga tela gospodar, 1957; A. Babaja, Breza, 1967.) te pripovijestima za djecu (Na leđima delfina, 1953.; Jurnjava na motoru, 1961.).
Kolar se zanimanjem za društvenu zbilju svojega doba ne razlikuje od naraštaja prozaika kojemu je pripadao, ali je njegova osobitost i kvaliteta upravo u humorističnoj intonaciji. Osebujan i prepoznatljiv književni izričaj stvorio je spojem regionalizma, pri čemu do izražaja dolazi dobro poznavanje kajkavskog sela, s humorističnim pristupom.