KAD PADNEŠ POD KRIŽEMOspi suzama staze
I sjenama pokrij pute!
Nadvini lice nad potok
I priberi rukom skute!
Podigni glavu k zvijezdama
i isperi oči suzama!
(Ne kuj na nakovnju upitnike
I ne izravnavaj ih u uskličnike!)
Upitnike izravnaj u uskličnike
I prođi zemljom uspravan!
I kad padneš pod križem ustani!
Ivan Golub
„Isusovci su u lijepom redu držali crkvu sv. Franje Ksaverskoga. Ova je crkva imala dosta crkvenih odijela, rubenine, posuđa i svijećnjaka. Pošto se crkva nalazila izvan grada, čuvali su Isusovci njezine dragocjenosti u svojoj crkvi sv. Katarine. Već godine 1767. Spominje našastar u crkvi sv. Franje ksaverskoga malene orgulje, koje se tamo sačuvaše sve do naših dana. Kad je god. 1758. maknuta stara kapelica, zasadiše Isusovci na prostoru između nje i nove crkve grabrovo drveće, koje se razvilo u prekrasan gaj. Ovdje su već otprije imali Kalvariju, tj. razapetoga Isusa između dva razbojnika. Sada pak urediše ondje križni put između Kalvarije i ulaza od ceste, koja iz Zagreba vodi u Šestine. Mjesto 14 križnih postaja postaviše Isusovci samo 12.
Kad je godine 1773. Bio ukinut red Isusovaca, postade njihova crkva sv. Franje Ksaverskoga područnom kapelom župe sv. Marka. Od sada više nitko nije brinuo za Sveti Ksaver toliko, kao nekada Isusovci. Naskoro je počela propadati crkva, a pogotovo postaje križnoga puta. Ove postaje dade zagrebački biskup Haulik godine 1840. na svoj trošak temeljito obnoviti. Biskup je podjedno na Kalvariji maknuo ona tri križa, mjesto kojih dade postaviti sadašnje kamene križeve. Po Haulikovom nalogu počeo je župnik sv. Marka god. 1841. Opet u Svetom Ksaveru obdržavati pobožnost križnoga puta u korizmeno doba, kako je to bilo za Isusovaca. Međutim se naskoro primijetilo, da će propasti crkva sv. Franje Ksaverskoga, ako ju ostave bez nužnih ppravaka. Ipak se tomu poslu pristupilo istom godine 1896., kada je dr. Stjepan Boroša, župnik sv. Marka, sklonuo gradsko zastupstvo, da ovu crkvu koja je građena u lijepom baroknom slogu, popravi na trošak Zagreba.
Tako ostade sve do godine 1925. Međutim su posve propaleneke postaje križnoga puta, a druge se približavahu svome rasulu, jer ih tek na oko obnoviše godine 1867. Propade i nekada toli krasni ulaz iz ceste u taj grabrik. Putovi u tome od prirode lijepom gaju postadoše neprohodni, a stube pred crkvenim ulazom gotovo pogibeljne. U samoj crkvi prekrila je prašina lijepe oltare, kor, orgulje i propovjedaonicu; pod se u crkvi posve istrošio, a nestadoše i zvona. Takvu pustoš nisu mogle podnijeti rodoljubne Hrvatice, koje se okupiše u društvu „Hrvatska žena“. Kako je godine 1925. hrvatski narod slavio tisućugodišnjicu kraljevstva hrvatskoga, odlučilo je to društvo, da će na spomen ove rijetke slave obnoviti crkvu sv. Ksavera i križni put, koji vodi do crkve. Inicijativu za ovaj posao dade gospođa Marija Kumičić, potpredsjednica društva „Hrvatska žena“. Ona je u svome nastojanju ustrajala usprkos golemih zapreka, koje joj u tom plemenitom radu stavljahu opake duše. Poduprta stotinama čestitih družica dovršila je ono, što bi inače morao na svoj trošak učiniti sam grad, kao kolator župe sv. Marka. Tako je Zagreb godine 1925. marom i brigom „Hrvatske žene“ dobio idealno mjesto, gdje će njegovi žitelji molitvama slaviti svevišnjeg Boga svoga.“
Horvat, Rudolf. Prošlost grada Zagreba.
Zagreb : Kulturno-historijsko društvo Hrvatski rodoljub, 1942.
