Stjepan Miletić, koji je u hrvatskoj kulturnoj povijesti ostao zabilježen kao intendant Hrvatskog zemaljskog kazališta, rodio se 24. ožujka 1868. Potječe iz ugledne plemićke porodice, koja je ženidbenim vezama s građansko-trgovačkim staležom stekla zavidan imetak i uživala u Zagrebu veliki ugled, a imala je i značajan utjecaj u gospodarskom i društvenom životu grada.
Premda je već u djetinjstvu ostao bez obaju roditelja, nije imao nikakvih poteškoća u pogledu svoje naobrazbe: njegovo bogatstvo omogućilo mu je da putuje Europom i školuje se po vlastitom izboru, a darovitost mu je pomogla da već kao mladić stekne zavidnu obrazovnu razinu. Tako se on nakon mature u zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji upisuje na Sveučilište u svom rodnom Zagrebu gdje godinu dana sluša pravne nauke, ali se u tome ne nalazi, te ubrzo (1888. godine) odlazi u Beč, upisuje se na Filozofski fakultet tamošnjeg sveučilišta i 1893. godine bude promoviran na čast doktora filozofije. Težište je njegovog interesa na estetici i Shakespeareu, kojem se posvetio i u svojoj doktorskoj disertaciji: "Die aesthetische Form des abschliessenden Ausgleiches in den Shakespeare'schen Dramen" ("Estetička forma zaključnoga izmira u Shakespeareovim dramama").
Već zarana počeo je putovati Europom: 1887. godine boravi u Meranu (Južni Tirol), 1890. u Arcu, gdje je, prema vlastitim riječima, "općeći u visokom međunarodnom društvu, na svojem odgoju popravio, što je u mladosti zanemareno bilo." Godine 1889. putuje po prvi put u Pariz, koji je kasnije više puta posjetio, a među tim njegovim putovanjima u francusku metropolu treba istaknuti posjet prigodom Svjetske izložbe 1900. godine.
1891. godine u kući svojega skrbnika i daljnjeg rođaka (kasnije dugogodišnjeg i iznimno značajnog gradonačelnika) Adolfa pl. Mošinskog, upoznaje svoju buduću suprugu Boženu Katkić s kojom se 1897. godine vjenčao u zagrebačkoj Prvostolnoj crkvi na najsvečaniji način - na koru je operni zbor pjevao Wagnerovu svadbenu koračnicu. 1899. godine rodila im se kćerka Renata (kojoj on i upućuje rukopis svoje autobiografije i obiteljske kronike), a 1902. rodio se sin Oktavijan, hrvatski pionir poziva filmskog redatelja.
Iako je vrlo rano počeo objavljivati književne radove - pjesme (1889. godine objavljuje zbirku "Grobne pjesme"), feljtone, eseje i razne druge publicističke priloge u časopisima i novinama (često su to osvrti na kazališni život i njegovi nazori o teatru), pa i dramska djela, on nikada nije ostvario značajnije domete kao književnik, ali su zato njegovi članci o kazalištu, kao i sjećanja na razdoblje njegove intendanture, svojevrsni memoari pod naslovom "Hrvatsko glumište", značajan dokument o kazališnom životu u Zagrebu krajem devetnaestog stoljeća.
Svoje književne honorare poklanja u dobrotvorne svrhe, potpomaže hrvatske stipendiste, među njima i Stjepana Radića za školovanje u Pragu.
Gradu Zagrebu poklonio je spomenik Petru Preradoviću.
Najzamašniji korak u njegovu životu ipak je bio kad je 1894. godine na poziv bana Khuen-Héderváryja preuzeo upravu Hrvatskog zemaljskog kazališta, koju je vodio od 1. lipnja 1894. do kolovoza 1898. godine. Kao kazališni intendant otvorio je 14. listopada 1895. godine (u nazočnosti cara i kralja Franje Josipa I.) novu kazališnu zgradu na Sveučilišnom trgu, u kojoj je Hrvatsko narodno kazalište smješteno i danas.
Za svoj položaj intendanta ne uzima plaću.
Miletić je hrvatsko kazalište, uz golemu samopožrtvovnost, koju je u konačnici platio i vlastitim zdravljem te preranom smrću, uzdignuo na modernu razinu kakva dolikuje jednom europskom gradu s pretenzijom da se sve više razvija i postane metropolom, i odredio mu budući razvitak. Ipak, umjesto zahvalnosti, snašli su ga golemi novčani gubici, brzi zaborav i napadaji suvremenika.
U romanu "Nagon" Mladena Tucića, glavni lik, intendant Bogdanov, zapravo je Stjepan Miletić, koji je uz ovaj roman svojega prijatelja napisao i predgovor.
Nakon odstupanja s dužnosti intendanta Hrvatskog zemaljskog kazališta 1898. godine, Miletić još uvijek sudjeluje u društvenom životu, ali to se uglavnom svodi na počasne položaje u raznim društvima: tako (zahvaljujući nasljednoj funkciji po djedu Atanasiju Popoviću) obnaša počasne funkcije u Prvoj Hrvatskoj Štedionici, Trgovačkoj komori i nekim bankama, imenovan je i za predsjednika Društva Hrvatskih Književnika, starješina je Hrvatskog Sokola, počasni je predsjednik Društva zagrebačkih gospođa za podignuće spomenika Josipu Jurju Stossmayeru itd. Također pokušava nastaviti pisanje svoje ambiziozno zamišljene "Kraljevske pentalogije", ciklusa od pet dramskih djela kroz koja bi prikazao rano doba hrvatske povijesti i vladara hrvatske krvi, ali tu zamisao nikad nije u potpunosti dovršio, a i ona djela iz tog ciklusa, koja je napisao i objavio, te su doživjela i kazališna uprizorenja, ne odlikuju se većom književnom vrijednošću.
Međutim, kako naglašava Marko Fotez, kroz kazalište i samo kroz kazalište može se shvatiti Miletićevo značenje kao čovjeka, intendanta i književnika, samo kroz kazalište očituje se njegova baština i njegov položaj u hrvatskoj kulturnoj povijesti.
Pa i sama njegova smrt bila je na neki način "kazališna": 1908. godine, psihički iscrpljen brojnim sukobima koje je u Hrvatskoj morao pretrpjeti zbog prigovora na račun njegova upravljanja kazalištem, pogođen klevetama, spletkama i brojnim nasrtajima na svoju osobu, a već i oštećena zdravlja, ovaj čovjek nesklon kompromisima, iznimno niskoga praga tolerancije prema životnim problemima i prevelike osjetljivosti na bilo kakve prigovore i suprotstavljanja, svraća na festival u München (što nikada nije propuštao) i 7. rujna u Prinzregententhetru gleda svoju omiljenu operu "Tristan i Izolda". Pod predstavom mu je pozlilo, te je on sljedeći dan, 8. rujna 1908., umro. Možda je ponajljepši izraz za njega pronašao Marko Fotez, nazvavši ga u svojoj studiji "nemirnim putnikom koji je neprestano mijenjao postaje na putu do zemlje Ljepote". (D.P.)
Od 21. ožujka u vitrinama Zbirke Zagrabiensia može se razgledati prigodni izbor knjiga Stjepana Miletića te knjiga o povijesti zagrebačkoga kazališta.
