Hrvatski političar Stjepan Radić rođen je 11. lipnja 1871. u posavskom selu Trebarjevo Desno nedaleko od Siska.  Školovao se u Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu gdje mu je iz političkih razloga bilo zabranjeno redovito školovanje. Maturirao je u Rakovačkoj gimnaziji u Karlovcu 1891. godine. U Zagrebu započinje studij prava, nastavlja ga u Pragu te potom u Budimpešti 1895. Zbog ustrajnoga političkog djelovanja onemogućeno mu je školovanje u svim zemljama austrijskoga dijela Monarhije.  Studij je nastavio na Slobodnoj školi političkih znanosti (École libre des sciences politiques) u Parizu te diplomirao temom Suvremena Hrvatska i Južni Slaveni (La Croatie actuelle et les Slaves du Sud) 1899. godine.  Po zavšetku studija vratio se u Prag, a 1902. trajno se nastanio u Zagrebu.
Nakon dugogodišnje suradnje u brojnim stranim i hrvatskim novinama i časopisima u kojima je objavljivao publicističke priloge angažirane u cilju preobrazbu hrvatskoga društva i politike,  zajedno s bratom Antunom 1899./1900. god. pokrenuo je i uređivao list Dom koji s povremenim prekidima i promjenama naslova izlazi sljedećih nekoliko destljeća i predstavlja glasilo koje okuplja hrvatske intelektualce objedinjene oko ideje nacionalnoga boljitka i prosvjete, ali i darovite seljake koji su dobili mjesto za objavljivanje svojih publicističkih i književnih radova, a  time i dostojanstvo u društvu, prerastajući u sloj koji Hrvatsku može mirnim putem povesti prema političkom osamostaljenju i gospodarskom prosperitetu. 1902. u Rijeci objavljuje političku brošuru Najjača stranka u Hrvatskoj, u kojoj je iznio zamisao o potrebi političkog organiziranja seljaštva kao najbrojnijega dijela hrvatskog stanovništva kao i oštru kritiku razjedinjenoga pravaštva.
Aktivan je sudionik Hrvatske opozicije (nastale 1902. godine ujedinjenjem Neodvisne narodne stranke i Stranke prava) i  Hrvatskoga narodnog pokreta 1903., ali zbog sukoba oko pitanja uključenosti seljaštva u politički život Hrvatske prekida suradnju s dotadašnjim političkim istomišljenicima i usmjerava djelatnost prema kulturnom i političkom prosvjećivanju te nacionalnom osvješćivanju hrvatskog seljaštva.
12. veljače 1905. u Hrastovici pokraj Petrinje osniva Hrvatsku pučku seljačku stranku (kasnije Hrvatsku seljačku stranku - HSS), kojoj je dugoročni cilj i cjelokupni program usmjeren rješavanju agrarnoga, socijalnoga i nacionalnoga pitanja Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji te demokratizaciji političkoga sustava, reformi izbornoga zakonodavstva i uvođenju općega prava glasa. Glasilo stranke postaje list Hrvatske novine, a program je napisao Stjepanov brat Antun Radić (Trebarjevo Desno, 11. lipnja 1868.  - Zagreb, 10. veljače 1919.).
1905. godine objavljuje djelo Savremena Evropa, ili Karakteristika evropskih država i naroda a 1908. djelo Današnja financijalna znanost.
God. 1908. prvi je put bio izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru, u izbornom kotaru Ludbreg. Argumentirano je zagovarao je pravo Hrvatske na područje današnje Bosne i Hercegovine i zalagao se za preustroj dvojne Monarhije i stvaranje zasebne hrvatske političke jedinice unutar Podunavske konfederacije država i naroda.
1911. godine sa suprugom Marijom (Prag, 1874. - Zagreb, 1954.) u Zagrebu je otvorio Slavensku knjižaru, koja mu je osiguravala prihode potrebne za život.
Iako je nakon raspada Austro-Ugarske monarhije 19118. godine sudjelovao je u osnivanju Narodnoga vijeća i Države Srba, Hrvata i Slovenaca, protivio se ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom bez prethodnoga dogovora o položaju Hrvatske. Njegova je zamisao bila da se Banska Hrvatska ponajprije proglasi suverenom državom, pa tek potom eventualno sklapa međudržavne ugovore i političke saveze. Budući da do toga nije došlo, odbio je biti članom izaslanstva u Beogradu prilikom potpisivanja akta o ujedinjenju. 4. studenoga jedini se u Središnjem odboru usprotivio zaključku o provedbi ujedinjenja Države SHS s kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom, koji je opravdano smatrao nelegitimnim. Tom prigodom održao je znameniti govor „Ne srljajte kao guske u maglu!“.
Po osnutku Kraljevine SHS ustrajno se protivio unitarističko-centralističkomu i monarhističkomu režimu, dosljedno se zalagao za republikansko demokratsko uređenje i nije priznavao dinastiju Karađorđevića ni čin ujedinjenja. Isticao je pravo hrvatskog naroda na stvaranje hrvatske republike. Iste zahtjeve predstavio je međunarodnoj političkoj javnosti u veljači 1919., kada se memorandumom obratio Mirovnoj konferenciji u Parizu. Od ožujka 1919. do veljače 1920. ponovno je bio zatvoren zbog tvrdnje da je Kraljevina SHS nastala bez mandata hrvatskoga naroda i bez odobrenja Hrvatskoga sabora.
Bez podizanja optužnice pritvoren je od ožujka 1919. do veljače 1920, kad je pušten zauzimanjem bana Matka Laginje, ali je već u ožujku uhićen zbog „protudržavnih izjava“ i u kolovozu osuđen na dvije i pol godine zatvora.
Nakon donošenja Vidovdanskog ustava (1921.), surađivao je s Hrvatskom zajednicom i Hrvatskom strankom prava u Hrvatskom bloku, a potom 1923. sa Slovenskom ljudskom strankom (SLS) i Jugoslavenskom muslimanskom organizacijom (JMO) u Federalističkom bloku.
1924. Radić je Hrvatsku republikansku seljačku stranku učlanio u Seljačku internacionalu. To je rezultiralo primjenom Obznane i njegovim uhićenjem, ali je stranka nastavila djelovati osvojivši 67 mandata na izborima 1925. godine, pa je HRSS ušao u Blok narodnoga sporazuma i seljačke demokracije. Radić radikalno je promijenio način djelovanja i odlučio se za parlamentarnu borbu.
Sudjelovanje u parlamentu u konačnici je platio životom. Umro je od posljedica rana zadobivenih u atentatu koji je zastupnik srpske Narodne radikalne stranke Puniša Račić izvršio 20. lipnja 1928. u Narodnoj skupštini. Tom prigodom ubijeni su poslanici Hrvatske seljačke stranke Pavla Radić i Đuro Basariček.
Osim po dosljednosti, idealizmu i čestitosti u političkom angažmanu za dobrobit Hrvatske, Stjepan Radić ostat će zabilježen i zbog prosvjetnog i kulturnog rada među hrvatskim seoskim stanovništvom te posebnog vrednovanja baštine hrvatskoga sela – tradicijske kuture, etnografskoga bogatstva, gospodarskoga potencijala i uvida u činjenicu da je upravo hrvatski seljak nositelj onih vrednota koje su najvažniji zalog održanja narodnoga ozemlja i opstanka u budućnosti. Svojim iznimnim  govorničkim darom i osobnom karizmom upisao se u kolektivnu memoriju hrvatskog naroda kao legendarna figura.
Sahranjen je 12. kolovoza 1928. godine u Zagrebu, u mirogojskim Arkadama. Pogrebna povorka  je krenula oko 9.30 sati. Kola s lijesom stigla su pred groblje oko 17.15 sati. Prigodom sprovoda nošeno je 1450 vijenaca a bilo je nazočno oko 60.000 službenih izaslanika i oko 150.000 seljaka i građana iz svih krajeva Hrvatske.