Možda negdje neobični heroji duha i znanja
čekaju narasti krila i eterom se obući.
i možda su im i uzletišta znantno manja
no bitni nemir: munju krilima vući.
 
Ima u prirodi čestih i tajinstvenih vjenčanja,
koja spajaju biljke i mokro mrtvilo ruda.
No, ako  banem pod krošnje, u listanje staroga granja,
možda će stablo porasti crtom okorjelih uda,
a proročansko čelo snaći kob ovjenčanja.
 
Rasulo svake njihaljke i požar paralelopipeda
bit će trica prama toj beskonačnoj sudbini:
a priroda će na dijete spustiti poljubac meda,
povjerit će ga lahoru, vlati i mjesečini.
 
Kada se spusti k zemlji, da uživa hladovinu,
prisvojit će ga geniji zemni u lagodu svoje ruke:
kad lovorike i ruže s mramora čela sinu,
duh će odahnuti i izdahnuti bez muke.
 
To je nepoznanica na kraju maglovitoga doba:
što nas čeka kod ljudi, a što kod arhonta svijeta?
Možda sramota i oskvrnuće groba,
a možda tako kratak i vječiti udes cvijeta.
 
I zato manje plači: heroji kane u astralna bića,
misle se zaodjenuti u svjetlo čisto.
A mi ćemo u žilice biljke i u biljna povića,
u ovjenčanje čela, što je možda to isto.
I u miru će nas možda tek proniknuti spoznanje
da smo došli do sreće, kao boljeg izraza reda,
da su oči već cvijeće, ruke i noge tek granje,
da je mozak dostignuo sve zakonitosti leda:
 
da je došla mitička majka do traženog čeda.
I što je to ovjenčanje nego vijenac sanje
i blaženstvo zora i vasionog gleda?
Te već u opstanku dana suđeno vječno stanje!

                                             Tin Ujević, Ovjenčanja


Na slici: Ujević, Tin. Mamurluci i pobješnjela krava. Zagreb : Lykos, 1956.
Likovno opremio Miljenko Stančić.