Hrvatski pravnik i publicist (Drniš, 24. XII. 1890. - Zagreb, 9. VII. 1941.).

Na studij prava odlazi 1910. u Prag, gdje ga je završio doktoratom 1914. Po povratku u domovinu 1914. mobiliziran i do kraja 1. svj. rata radio je kao pisar i prevoditelj u vojnim sudovima u Sinju, Šibeniku i Dubrovniku. Godine 1918. izabran je u Drnišu za člana Narodnog vijeća SHS, a zbog talijanske okupacije napušta Dalmaciju i 1919. nastanjuje se u Zagrebu. Bio je šefom Ureda za izbjeglice Istre te nakratko 1919-20. postaje članom Zemaljske vlade kao povjerenik za socijalnu skrb. Od 1922. do smrti radi u Središnjem uredu za osiguranje radnika.

Od 1919. bio je član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije, a od 1935. KPJ. Na osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske 1937. izabran je za člana Centralnog komiteta. Zbog komunističke agitacije do 1941. više puta je suđen i zatvaran (1936., 1938., 1939.). Početkom srpnja 1941., zajedno sa skupinom kerestinečkih logoraša, ustaške ga vlasti streljaju u Maksimiru. Godine 1926. utemeljio je Radničku čitaonicu, a 1927. Radničku biblioteku. Godine 1925-28. bio je glavni urednik Radničke zaštite, službenog glasila Središnjeg ureda za osiguranje radnika, i 1928-33. Službene misli, te urednik časopisa Znanost i život i Naših novina (1939). Pisao je o političkim, sociološkim, ekonomskim, kulturnim i filozofskim pitanjima te o problemima socijalne politike, radničkog pokreta, o fašizmu, odnosu Crkve i države, inteligencije, radništva i drugim temama, a objavljivao ih je u časopisima, radničkim i stranačkim glasilima. Adžija je bio jedan od najistaknutijih intelektualaca revolucionarnog krila hrvatskog stranačkog pokreta.

Važnija djela: Kapitalizam i socijalizam (1920), Međunarodna organizacija rada (1926), Od Platona do Marxa (1929) i Karl Marx (1936).