Nijedna obrazovna znanost sama za sebe ne može potpuno objasniti funkcioniranje obrazovanja i njegov efekt. Funkcioniranje bilo kojeg dijela obrazovnog sustava u međudjelovanju je s ostalim elementima sustava, ali i s okolinom i društvom. Kada se istražuju ekonomski i društveni aspekti obrazovanja, temeljna znanja pedagogije i psihologije nisu dovoljna za potpuno objašnjenje obrazovnih pojava. Zbog toga se, kada je riječ o kvaliteti obrazovanja, govori i o ishodima obrazovanja kojima se ne mijenjaju samo ljudi, nego i njihova okolina. Tako postavljeni ciljevi obrazovanja podrazumijevaju da je njegovo djelovanje na gospodarstvo, politiku i kulturu veliko. To je suvremeno gledanje prema kojem znanje nije samo vrlina, nego i moć.
 

Koncept ekonomske isplativosti znanja vrlo je kompleksan. Sami lako mjerljivi ekonomski dobitak od obrazovanja ne ovisi samo o njegovoj kvaliteti, nego i o mjestu ljudi u gospodarskom okruženju, primjerice ako se obrazovani pojedinci suboptimalno koriste u vlastitoj domovini ili se najobrazovaniji ljudi sele u zemlje koje u njih nisu ulagale.
 

Američka istraživanja 1960-ih pokazala su jasnu korelaciju između isplativosti ulaganja u obrazovanje i ekonomskog prosperiteta države. Potaknute takvim načinom razmišljanja brojne su gospodarski manje razvijene zemlje pojačale ulaganja u edukaciju vlastitog stanovništva očekujući da će se to pozitivno odraziti na gospodarski napredak zemlje. Međutim, ako najbolje obrazovani ljudi napuštaju sredine u kojima su stekli kvalitetno obrazovanje, time pridonose razvoju već ionako bolje razvijenih zemalja, a zemlja koja je ulagala u obrazovanje od toga baš i nema neku ekonomsku dobrobit. Drugim riječima, samo ulaganje u obrazovanje ne pridonosi ekonomskom prosperitetu države. Da bi se to dogodilo nisu nužne samo promjene u obrazovanju, nego i u društvu.¹
 

Tvorac pojma društvo znanja je američki sociolog Daniel Bell. On smatra da je društvo znanja produkt postindustrijske ekonomije u kojem se razvoj temelji na rastu uloge znanosti, tehnologije i istraživanja. Obilježje takvog društva je proizvodnja novog znanja, ali ne samo znanja koje nastaje u znanstvenim institucijama, nego na svim područjima ljudskog djelovanja.
 

Proizvodnja novog i primjena postojećeg znanja ovisi o karakteristikama društvenog okruženja u koje su edukacija i znanost uronjeni. Tamo gdje važne odluke ne donose stručnjaci na temelju postojećeg znanja, već se odluke donose na temelju izvanstručnih kriterija nema govora o društvu znanja, što može objasniti i neisplativost ulaganja u obrazovanje u takvim sredinama.⁴
 

Kvalitetno temeljno opće i profesionalno obrazovanje osposobljava osobu da se uspješno nosi s promjenjivim zahtjevima tržišta rada i promjenama sadržaja rada unutar istog zanimanja. U 1960-ima dolazi do promjene shvaćanja samog koncepta obrazovanja; posljedica sve bržih tehnoloških, gospodarskih, ali i političkih i kulturoloških promjena dovodi do ideje cjeloživotnog učenja koje bi se, osim školovanjem, ostvarivalo i pomoću neformalnog učenja i obrazovanja. Cjeloživotno se obrazovanje ostvaruje pomoću više različitih oblika organiziranog i informalnog učenja pa ga je pogrešno poistovjećivati sa školovanjem jer je koncept obrazovanja širi od čistog pojma školovanja. Ukoliko obrazovanje reduciramo isključivo na pojam školovanja, podcjenjujemo njegov doprinos za društvo, a pri tome se ne misli samo na ekonomski doprinos.
 

Uvriježeno je mišljenje da su tehnološke promjene toliko brze i radikalne da izobrazba koja se temelji na širokom strukovnom kurikulumu nema smisla. Međutim, nije točno da se poluživot svih znanja i vještina smanjuje. Smanjuje se poluživot samo specifičnih profesionalnih vještina, a temeljna znanja poput znanja jezika ili matematike ne zastarijevaju. Tijekom života češće se mijenjaju samo zanimanja male složenosti, dok se profesije mijenjaju samo iznimno. Profesionalna mobilnost prisutna je u svim zanimanjima, ali u složenim zanimanjima ona se očituje u promjeni radnog mjesta, djelomičnoj prekvalifikaciji i trajnom usavršavanju.
 

Pretjerano je misliti da svi ljudi trebaju biti spremni više puta mijenjati zanimanja tijekom radnog vijeka jer široki temeljni strukovni program ima veliku transfernu vrijednost i olakšava prilagodbu novim zahtjevima koji se traže. Zbog toga moderna prosvjetna politika izborom prikladnih sadržaja obrazovanja i individualizacijom nastoji učenike naučiti učiti i naučiti misliti jer su mišljenje i razmišljanje intelektualne vještine najveće transferne vrijednosti neovisno o struci.⁵