Za prenošenje znanja ključni su ljudi – zahvaljujući jeziku jedni drugima prenosimo stručnost i pojedinačna iskustva. Jezik nam omogućuje akumuliranje znanja, ali i širenje i utvrđivanje pogrešnih uvjerenja.

Tri su važne činjenice o znanju i ljudskom jeziku:

• veći dio znanja prenijeli su nam drugi putem jezika
• jezični simboli predstavljaju svijet i mogu se koristiti za iskazivanje i laži i istina
• ljudi imaju sposobnost uživljavanja zahvaljujući čemu mogu razumjeti druge ljude i kako oni razmišljaju.

To čini osnovu za suradnju, ali i laži i prijevare.


Ljudi mogu razmišljati o bilo čemu, konkretnim stvarima ili mislima. Moguće se čak uživjeti u tuđe misli. Ta sposobnost uživljavanja vrlo je važna sposobnost koja čini osnovu ljudske interakcije. Nismo rođeni sa sposobnošću uživljavanja, ona se pojavljuje u dobi od tri godine. Trogodišnje dijete ne shvaća da postoji razlika između onoga kako ono vidi svijet i kako ga mi vidimo niti razumije da neka osoba može nešto pogrešno shvatiti.           

Laži

Da bi nešto bila laž potrebna su dva uvjeta:

• pogrešna tvrdnja
• namjera da se zavara.

Namjera spada u područje psihologije i teško je procijeniti nečiju namjeru, posebno namjeru da se nekoga zavara.
Naravno, može se dogoditi i da osoba samu sebe uvjeri u istinitost netočne tvrdnje, ali to nije tema ovog teksta.¹
   
 

Razlika između lažljivca i foliranta

U knjizi Kenjaža : teorijski pristup Harry G. Frankfurt razlikuje laganje i govorenje gluposti, razlikuje lažljivca od foliranta. I lažljivac i folirant glume da nešto tvrde. Laganje traži znanje i fokus, a s obzirom na to da treba pratiti nit onoga što govori, jedna laž često traži drugu, možda i treću pa lažljivac treba ulagati veliki napor da drži pod kontrolom svoju mrežu laži. S druge strane, foliranta istina uopće ne zanima, svejedno mu je je li ono što govori neosnovano ili nije, ima li smisla ili nema. Folirantu je fokus jedino na tome da u javnost ne dođe nešto što njemu ne odgovara. Frankfurt pretpostavlja da je govorenje gluposti katkad i rezultat današnjeg shvaćanja da bi onaj tko živi u demokratskom društvu trebao imati stajalište o apsolutno svemu, ili barem svemu što se tiče njegova društva.²
 

Vratimo se na laži

Tvrdnje su najjednostavniji način da se drugoga uvjeri u neku laž. One su ključne za prijenos znanja. Osoba može tvrditi ono u što sama nije sigurna i tako ostavljati dojam da nešto zna.
Drugi način laganja je implikacija ili sugestija. Takvim načinom izražavanja poručuje se više nego što se eksplicitno kaže. Primjerice tvrdnja: „Marko ove godine još nijednom nije bio kod mehaničara“ sugerira da Marko vozi automobil koji se često kvari. Uobičajeni trikovi kojim se opravdavaju osobe kad ih se suoči s ovakvom vrstom laganja jest da kažu da nisu ništa tvrdili.
  Politolog i ekonomist Robert Reich opisao je model kako se u nekoliko koraka nečije laži mogu pretvoriti u polu-istinu.

1. Netko nešto kaže i mediji to objave.
2. Stručnjaci tvrdnju odbace kao neistinitu.
3. Autor netočne izjave napada novinare kao nepoštene i preko društvenih mreža piše da se mnogi slažu s tim da je u pravu.
4. Sve se više u javnosti o netočnoj tvrdnji govori kao o kontroverznoj.
5. Istraživanja pokazuju da se netočnoj tvrdnji sve više vjeruje.
6. O netočnoj tvrdnji se počinje govoriti kao o nečemu što reflektira političku polarizaciju, više se ne govori da je lažna.

Za ono što određuje kako se ljudi postave prema nekom pitanju ključno je uvjerenje da se svi stručnjaci slažu.

Utjecaj tehnologije na širenje laži

Postoji više vrsta laži:

• laži kojima se služi da bi se postigli ciljevi
• bezazlene laži
• ​„plave laži“.

Za razliku od laži kojima se pribjegava zbog sebičnih ciljeva, bezazlene se laži najčešće moralno ne osuđuju. Njima se služi da se druge ne bi rastužilo, primjerice: „Ne stoji ti loše takva frizura. Nekad, ako bi istina mogla imati štetne posljedice, takva se laž čak može činiti i moralno opravdana.
Takozvane plave laži istodobno su sebične i služe drugima – ali samo pripadnicima iste grupe kao i osoba koja laže. Takve se laži najčešće šire u polariziranim okruženjima pa se bez većeg otpora prihvaćaju laži o protivničkom timu, ideološkim protivnicima ili drugim narodima. Osim prijatelja koji na neki način filtriraju informacije koje stižu korisnicima društvenih mreža i tehnologija sustavno filtrira informacije zato da bi krajnji korisnik dobio ono što mu više odgovara. Informacije koje se nude prilagođene su prethodnim pretragama pa samim time i ideološkim stajalištima. Za sada još uvijek ne postoje algoritmi koji prednost daju vjerodostojnim izvorima, a ne povijesti pretraživanja.


Kad je Google 2015. prvi put spomenuo korištenje takve vrste algoritama neprijatelji znanja počeli su govoriti da se radi o cenzuri. Smatraju da ako osoba ima pravo na svoje mišljenje, mora imati pravo i na svoje činjenice.³ Takva iskrivljena slika svijeta puna laži i obmana lako nam se uvuče u glavu i postane naša, a da nismo ni svjesni kako se to dogodilo. Nastojanja da se provjeri istinitost takvih izjava stalno nailazi na prepreke i napad jer dezinformacije i jesu usmjerene na potkopavanje vjere u kontrolu činjenica.⁴
Da biste utvrdili znanje o tome kako se šire laži i samim time postali otporniji na dezinformacije možete riješiti kviz koji smo Vam pripremili, a nalazi se na ovoj poveznici.