U Leksikonu radija i televizije manipulacija je definirana kao upravljanje ljudskim ponašanjem u određene svrhe. To je smišljeno varanje javnosti, podvaljivanje lažnih informacija i stvaranje krive slike ili mišljenja o pitanjima šire važnosti.¹ Sve veća rasprostranjenost interneta dovela je do toga da danas izvor vijesti može biti svatko pa je i širenje lažnih vijesti sve učestalije.² Velik je broj ljudi koji danas ne čitaju niti jedne dnevne novine, već su im jedini izvor informacija televizija i online portali. Današnja online publika nazivaju se medijski konzumenti. Oni nemaju razvijene čitalačke navike i slabo vrednuju kvalitetne novinarske priče. Tajna uspjeha vijesti, bez obzira na to bile one istinite ili lažne, leži u ljudskoj psihologiji. Ljudi najviše čitaju vijesti koje ih emotivno uzbuđuju. Članci koji pokušavaju umjereno i objektivno sagledati širu sliku rijetko se dijele putem društvenih mreža.
 
Manipulatori pronalaze plodno tlo u podsvjesnom dijelu ljudske ličnosti i u medijskog konzumenta izazivaju osjećaje koji će ga potaknuti da se osobno identificira s pričama koje čita, gleda i sluša.  

Elementi i tehnike medijske manipulacije

 
Jedan  od najsnažnijih alata koji omogućuju manipulaciju u medijima jesu vizualni sadržaji, konkretno fotografija, karikatura ili crtež. Manipulaciju fotografijama medijima omogućuju razni programi i alati za uređivanje, ali i samo skretanje pozornosti, primjerice kada se simpatičnim slikama, najčešće domaćih životinja i kućnih ljubimaca, želi skrenuti pozornost čitatelja u drugome smjeru.
 
Fotograf Krasnodar Peršun smatra da su fotografije odabrane za naslovnu stranicu poruke koje mediji odašilju javnosti, nešto poput ključnih riječi na koje publika obraća pozornost bila ona toga svjesna ili ne.
Naslov može biti kreiran tako da navodi čitatelja na pogrešan trag ili daje samo dio priče. Manipulativni naslovi potiču različite emocije; od sreće, ljutnje, provokacije do znatiželje. Najviše interesa izazivaju naslovi i sadržaji koji su ekstremni, pozitivni ili negativni. Stranice online portala zatrpane su clickbait naslovima čija je osnovna zadaća da čitatelja navuku na otvaranje teksta.
Clickbait je manipulativna tehnika, takozvani mamac za klikove, kojom se autori koriste kako bi kod čitatelja potakli želju za nastavkom čitanja teksta. Najčešći su primjeri clickbaita sponzorirani tekstovi zato što veći broj otvaranja tekstova jamči portalu veći prihod.
 
Senzacionalizam se temelji na činjenicama koje se krivo ili prenaglašeno interpretiraju te koje nameću krivi ili neutemeljeni zaključak. Pitanje senzacionalizma definirano je brojnim novinarskim kodeksima časti, ali ti se kodeksi nažalost svakodnevno krše.
Emotikoni, emojiji ili smajliji neizostavan su dio online komunikacije, posebno na društvenim mrežama, koja svojim neverbalnim porukama emotivno osnažuje poruku dodajući joj podtekst. To su nacrtane sličice koje je moguće ubacivati u objave i reakcije na različitim društvenim mrežama. U načelu se koriste kao zamjena za neki komentar ili sugestiju.³
 
I sumnja je odličan alat za širenje kontroverzi. Nekad je dovoljno samo proširiti glasine da se sva istraživanja ne slažu o temi ili da postoje tvrdnje koje nisu dokazane. Slična je taktika i takozvana lažna ravnoteža kojom se klimatski stručnjaci i skeptici zajedno suprotstavljaju. Sama činjenica da takve debate postoje ostavljaju dojam da oko tog pitanja postoji neslaganje i da postoje „jednakovrijedni“ dokazi s obje strane.⁴
 

Sensura

Sensura ili senzura je neologizam koji je smislio Bernard Noel kojim je želio opisati današnju medijsku situaciju u zapadnim zemljama, a sama riječ sensura bi se mogla opisati kao „brisanje smisla“. Sensura se izravno nastavlja na cenzuru, pa se početno slovo „c“ mijenja u „s“ čime se aludira na lišavanje smisla.⁵ To su objave koje online mediji preuzimaju automatski bez ikakvog odmaka, kritičkog prosuđivanja i propitkivanja te ih pretvaraju u udarne vijesti.⁶


Termin sensura opisuje proces u kojemu, prema riječima Elisabeth Levi svi misleći ljudi kapituliraju pred ljudima s mikrofonima i kamerama, informacije se zamjenjuju zabavom, a misao s instant reakcijom. To je proces u kojem spotovi, serije, telenovele, klipovi, reklame i zabavni sadržaji nadomještaju kulturu smisla. Cenzura je nastojanje da se ispravi pogrešno mišljenje i onaj tko pogrešno misli, a sensura je oduzimanje pa zatiranje smisla, zavođenje tričavošću bez obzira na ideologiju. Sensura umrtvljuje misao, stavlja u stanje pasivnosti i okupira svijest beznačajnostima do te mjere da se prestaje samostalno razmišljati.⁷ Takvi tekstovi o starletama i zvijezdama s Instagrama svakodnevno zaglušuju medijski prostor, a takvih tekstova se ne libe oni koji bi trebali biti ozbiljan medij.

Dok novinari i nakladnici ne počnu poštivati etičke i profesionalne standarde, pa i objašnjavati odakle dolazi informacija i zašto bi mogla biti nepouzdana, vrijedit će upozorenje Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE) koja podsjeća na stavove javnosti: „Ne vjerujte u sve što pročitate u novinama“, a to još više vrijedi za informacije na internetu. Nikad ne prihvaćajte prve dojmove i saznajte tko stoji iza nekog imena i organizacije.“⁹

U očekivanju boljih vremena kada će mediji opet moći imati naše puno povjerenje možete riješiti kviz koji smo Vam pripremili, a nalazi se na ovoj poveznici.