Za mnoge stvari koje su se u jednom trenutku činile nevjerojatnima kasnije se pokazalo da su istinite. Napredak u ljudskom znanju doveo je do odbacivanja nekih danas potpuno nezamislivih praksi, primjerice liječenja pijavicama ili ubijanja mačaka jer ih se smatralo krivcima za kugu. S druge strane, pošteni i nesebični ljudi raskrinkali su neke od mnogih nezamislivih pokusa i postupaka koji su se radili uz znanje i dopuštenje pojedinih uglednih političara, moćnika ili poslovnih ljudi. Takvi primjeri dovode do drugog problema – upravo zbog toga što se velik broj onoga što se nekad smatralo nevjerojatnim u međuvremenu otkrilo kao istinito, to postaje temelj za različite ideje koje nisu ništa drugo nego obična izmišljotina bez uporišta u znanosti ili praksi. Te izmišljotine nazivaju se teorije zavjere. Povijest je puna događaja za koje nije lako prihvatiti da imaju „obične“ uzroke. Za nerazjašnjeno ubojstvo američkog predsjednika J. F. Kennedyja, pogibiju Diane, princeze od Walesa ili pandemiju virusa SARS-CoV-2 lakše je prihvatiti da je za njih odgovorno nekoliko moćnih ljudi nego da im je uzrok u spletu okolnosti. Teorije zavjere ljudima omogućuju da se lakše nose s prijetećim događajima usmjeravanjem krivnje na skup urotnika.¹

 

Teorije zavjere lakše se šire nakon nekog velikog događaja, pogotovo ako je riječ o tragediji ili opasnosti. Dio ljudi lakše se nosi s teškoćama ako im da neki smisao.

Takve teorije nemaju pobornike samo među marginaliziranim društvenim skupinama i neukim pojedincima, one su sveprisutne i raširene i među obrazovanim ljudima, političarima i moćnicima te slavnim ljudima a to im onda omogućuje lakše širenje. Nisu čudaci samo ti koji nasjedaju na pseudopovijest i kvaziznanost, razvijene zemlje s obrazovanom populacijom itekako su podložne ovoj opasnosti.² Razni su razlozi zbog kojih sve više pojedinaca kad čuje nešto potpuno neutemeljeno zastane i zapita se: „A što ako ipak u tome ima barem dio istine?“³

Kate Starbird, profesorica medija, računalnih i društvenih znanosti, proučavala je kako teorije zavjere rastu nakon katastrofa. Te teorije stižu iz raznih alternativnih medija i društvenih mreža i često ih šire botovi, internetski roboti koji se mogu lažno predstavljati kao osobe. Takvi sadržaji potječu od onih koji su protiv etabliranih medija, imigracije, znanosti, vlade i EU-a. Mreža informacija koju šire napravljena je tako da iskoristi naše kognitivne slabosti i samo se naizgled čini da su iz različitih izvora.⁴ Za ilustraciju može poslužiti podatak da čak 65 posto antivakserskog sadržaja dolazi od samo 12 neovisnih izvora.⁵ Ne treba posebno ni naglašavati: upravo su društvene mreže kolektor raznih lažnih informacija i teorija zavjere. Nemaju svi širitelji teorija zavjere zlu namjeru. Neki od njih, primjerice kreacionisti, strastveno vjeruju da njihova pogrešna tumačenja odavno dokazanih činjenica zapravo prenose istinu. Kao i kod svake teorije, ne postoji dovoljno racionalna teza koja bi ih razuvjerila u ono što vjeruju.

Fenomen teorija zavjere može se promatrati na dva načina, psihološki i epistemološki.
    
Zbog lepršanja američke zastave na fotografiji s Buzzom Aldrinom teoretičari zavjere smatraju da je slijetanje Apolla 11 na Mjesec laž. Na Mjesecu nema atmosfere pa samim tim ni strujanja zraka pa umjesto da prihvate da se zastava vijori jer ju je astronaut gurnuo, oni radije vjeruju da je sve oko hodanja ljudi po Mjesecu laž. Znanstvenici su izračunali da bi, ako bi slijetanje na Mjesec bilo obmana, iza toga trebalo stajati 400 tisuća zavjerenika.



Iako teorije zavjere polaze od racionalnoga, u želji da objasne neki dio događaja za koji naizgled nema objašnjenje, vrlo brzo napuštaju racionalnost i razvijaju alternativne teorije. Jednostavnu i dokazanu teoriju da su Amerikanci 1969. sletjeli na Mjesec zamijeni golema, kompleksna teorija gdje se jedna čudna postavka veže na drugu kako bi održala cijeli konstrukt. Teoretičari zavjere racionalne protuargumente potkopavaju i odbacuju kao teorije zavjere (!), a za one koji se ne slože s njihovim mišljenjem smatraju da nisu ništa shvatili. Time ta ista teorija zavjere samo raste. I tu se vidi povezanost sa sektaškim načinom razmišljanja - onaj tko misli da ima nešto protiv toga, pokazuje da nije ništa shvatio.⁶



Teoretičari zavjere polaze od pretpostavke da postoji tajno društvo čiji članovi nastoje pokoriti svijet i stvoriti novi poredak. Taj novi svjetski poredak, u kojem će oni zauzimati ključne pozicije, bit će potpuno suprotan ovome koji danas poznajemo. Oni koji idu korak dalje smatraju da se to tajno društvo sastoji od zlih ljudi, posebnih „genija zla“.⁷  

U čemu je opasnost vjerovanja u teorije zavjere?

Činjenica je da sve više ljudi vjeruje u ono što se donedavno smatralo glupostima, primjerice da je Zemlja ravna ploča ili da se ne treba cijepiti. Hanna Arendt smatra da cilj konstantnog laganja nije da se lažno prihvati kao istinito, a istina bude osuđena kao laž, nego da izgubimo sposobnost orijentacije u svijetu. Dobri razlozi, pouzdani izvori, argumenti – sve što je potrebno za znanje i djelovanje – sve se raspadne.⁸

U mnogim državama zadrti nastražnjaci svih vrsta udružuju se i šire strah u ime lažne pravednosti, a novi progon nepoćudnih može početi dok ne trepnemo okom. Neuroznanost je dokazala da stalno poticanje straha sve više dovodi do kronične uplašenosti. Ti ljudi koji postupno postaju sve manje skloni dijalogu i donošenju racionalnih odluka utočište traže u domoljublju, vjeri ili borbi za ono što oni doživljavaju kao pravdu, ako treba i nasilnim metodama. Zbog toga ne treba čuditi porast zločina iz mržnje posljednjih godina.⁹

Nemojmo se bojati. Nećemo ispasti neuki ako slijepo ne povjerujemo baš u sve što nam se kaže. Pripremili smo kviz koji Vas uvijek može podsjetiti zašto je važno na sve gledati s razumnom dozom skepticizma. Kvizu možete pristupiti na ovoj poveznici.