Nakon godina putovanja i povlačenja "od nemila do nedraga“, Tin se davne 1946. godine skrasio na svojoj posljednjoj ovozemaljskoj adresi: Selska cesta 116 c, u blizini ondašnje Knjižnice V. rajona. Danas Tin i trešnjevačka knjižnica stanuju pod istim krovom, nedaleko tramvaja koji još uvijek voze do Selske.

"Dolazim s Trešnjevke. Idem na Trešnjevku.
Radujte se meni, iskri, malom sijevku.
Ujutro, u podne, naveče, po noći:
uz drndanje kola, uz kolnu popijevku,
četiriput na dan gore-dolje proći.“ 
(Tramvaji do Selske ceste, 1955.)

Hrvatsku je književnost  neizmjerno darovao i obogatio antologijskim stihovima (više od 37 000), pjesničkim prozama, feljtonima, putopisima, prijevodima, a za života mu je uzvraćeno "iglom i dračem u srcu“. Ostao je vječno žedan kamen kraj studenca. Kao izraziti individualac i gordi buntovnik nikada se nije slagao s većinom i pravio kompromise niti je bio u stanju priklanjati se vjetrovima vremena kako su puhali. Poezija i umjetnost bile su jedine svetinje kojima se klanjao predanošću svećenika i istinskog umjetnika riječi. Zato je i danas, više od 120 godina od njegova rođenja, u isto vrijeme naš suvremenik i klasik. Iz vremena u kojem je sramotno suđen i osuđen na šutnju i glad datira jedan stih u kojem kaže:

"Nego ako mi zahvalna zajednica digne spomenik
moj avetinjski lik
podići će se noću iz groba
i u noćno vrijeme
odgristi spomeniku nos.
Neću spomenika ja što hodah bos,
ni slavoluka ni mauzoleja.“
(Spomenički paragraf, 1934.)

Iznad ulaza u trešnjevačku Knjižnicu Tina Ujevića na njenom kamenom pročelju, plemenit Tinov lik (rad kipara Stipe Sikirice) dočekuje sve štovatelje knjige. Stoji tako neokrnjen već dvadeset godina pa smo skloniji prije se pronaći u pjesnikovom Pobratimstvu lica u svemiru, nego u ovoj pjesničkoj prijetnji "zahvalnoj zajednici“. Čini se da se nismo ogriješili i da je knjižnica pravo mjesto pjesniku koji je toliko držao do dostojanstva knjige. S visoka tako gleda Tin djecu kad dođu po prvu lektiru, umirovljenike koji se u knjižnicu dođu grijati uz novine, namrgođene intelektualce, studente što vječno ispijaju kave, domaćice u potrazi  za ljubavnim romanima, čudake koji se voze s kraja na kraj grada, jer, najdraže im je u Tinu, pjesnike u potrazi za njegovim zbirkama:

"…o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.“
(Pobratimstvo lica u svemiru, 1950.)

Selska cesta je dugačka zagrebačka ulica, koja počinje na križanju Ilice i Sv. Duha, da bi nastavila preko cijele Trešnjevke, razdvajajući Srednjake od Knežije, prošla kroz Horvate i na kraju završila kod Save i Savske ceste. Selska cesta službeno je dobila naziv 1905. godine, jer je nekada povezivala južna zagrebačka sela s Ilicom, glavnom gradskom prometnicom i ulicom. Ostalo joj je ime cesta, koja je suvremeno uređena za Univerzijadu 1987., kad su izgrađeni podvožnjaci ispod željezničke pruge i autoceste za Ljubljanu. Da je Selska cesta zaista povezivala gradska sela, potvrđuje i podatak o Srednjacima kroz koje cesta prolazi. Srednjaci se, naime, spominju prvi put 1766. godine kao ruralno područje od  samo nekoliko kuća, dok se kao lokalitet već u 17. stoljeću spominje naselje "Pod črešnjom", pa je od toga nastalo ime - Trešnjevka.
Snažan industrijski razvoj poslije Drugog svjetskog rata pretvara Trešnjevku u četvrt radničkih nastambi, kućeraka i spavaonica među kukuruzima, suncokretima i trešnjama. Tin se očito dobro osjeća među "malim ljudima“:

"Zadovoljstvo: naći usred grada selo,
natisnuta kola, i radost jadnika;
dernjavu mačaka i kolo veselo,
i dva-tri dimnjaka, sijaset radnika,
i pasje koncerte usred tajca noći."
(Tramvaji do Selske ceste, 1955.)

U razdoblju od 1945. do 1952. godine ovo područje, zajedno s najvećim dijelom prostora današnje gradske četvrti Trešnjevka-jug, čini V. rajon grada Zagreba, kojim upravlja Narodni odbor. Narodni su odbori u svojim rajonima formirali prve knjižne fondove i čitaonice novina pa se na Trešnjevci 1947. stvara preteča onoga što danas zovemo mrežom Knjižnica grada Zagreba. Otvara se čitaonica novina i časopisa u tadašnjoj Končarevoj i posudbeni odjel na lokaciji Rudeš. Početni je fond knjižnice skromnih 1000, mahom poklonjenih svezaka. Do danas su sačuvani neki od prvih primjeraka iz knjižnice V. rajona. Uglavnom su to djela iz ruske i klasične književnosti, među kojima su najstariji i zato nama najdragocjeniji primjerci Dostojevskog, Goethea, Tolstoja, Forstera, Aragona i W. Woolf.

Godine 1948. Tin je član Gradske knjižnice u Zagrebu. Evidencija datuma posudbe i povrata knjiga govori da je svakodnevno i neumorno čitao. O tome što je čitao mogle bi nam nešto reći stare inventarne knjige, no i bez njih znamo za neizmjernu širinu njegovih intelektualnih i umjetničkih obzora. Držao je da književnici moraju biti stalno posvećeni stjecanju novih znanja i iskustava: 

„Književnici bi trebalo da znaju crtanje, plastiku, arhitekturu, muziku, kao i više drugih stvari, sve i kada to ne bi bilo savršeno, barem kao duhovna , a još uz to i duhovita, vježba, diletantizam. I to je dio naše buduće Presvete Joge. Ja ne dopuštam da se dangubi ni jedan jedini trenutak. Meni su se, doduše, čudili kada sam kupovao kineske, japanske, svahili gramatike. Ali sve to spada u zanat: rad, svakovrsni i neprestani, strasni, ljubavni rad.“
(Iz teksta Montparnasse, lica i naličja artiserije, objavljenog 1930.)

To su godine u kojima intenzivno prevodi: s talijanskog, francuskog, engleskog, španjolskog, ukupno tridesetak svezaka. Hrvatsku je kulturu obogatio prijevodima Cellinija, Balzaca, Daudeta, Stendhala, Maupassanta, Prousta, Zole, Gidea, Sartrea, Conrada, Whitmana. Biografi će istaknuti da su u njegovoj ostavštini ostale bilježnice s tisućama stranica neobjavljenih prijevoda koje je radio „po unutrašnjem afinitetu“. Među njima su Joyceovi Dublinci, Pirandellove novele, Moliereov Tartuffe, prepjevi iz kineske lirike i drugi. U siječnju 1951., nakon šestogodišnje zabrane objavljivanja izišla je njegova zbirka poezije Rukoveti u nakladi od 5000 primjeraka. Sljedeća i posljednja Žedan kamen na studencu izaći će 1955., u godini njegova odlaska.
U posljednjem desetljeću života koje je Tin proveo u Zagrebu, na Trešnjevci, povjesničari su zabilježili sljedeće značajne događaje: održan je prvi Zagrebački velesajam (na prostoru današnjeg Studentskog centra i Tehničkog muzeja, popisom stanovništva  (1948.) u Zagrebu je popisano 290 667 stanovnika, osnovan je Jadran film, osnovana je Školska knjiga i Leksikografski zavod, osnovan je Brodarski institut i tvornica Nikola Tesla, osnovana je tvornica optičkog stakla Ghetaldus i Institut Ruđer Bošković, izgrađen je hipodrom, otvoreno gradsko kazalište Komedija i Vjesnik počinje izlaziti.

O pjesnikovoj stogodišnjici rođenja (1991.), Knjižnica Trešnjevka iz starog prostora na adresi Nova cesta, seli u novi prostor od 912 četvornih metara u Ulicu grada Vukovara 14 i mijenja ime u Knjižnica Tina Ujevića. Službeno je svečano otvorena 17. svibnja 1993. Od Tinova vremena do danas Trešnjevka je postala jedna od najvećih zagrebačkih općina s preko 130 000 stanovnika (prema popisu iz 2001.). Od Knjižnice V. rajona s fondom od 1000 svezaka iznikla je mreža knjižnica, gotovo u svim naseljima: Knjižnica Knežija, Staglišće, Prečko, Voltino, Ljubljanica, te središnja područna Knjižnica Tina Ujevića. Iako dislociran, prostor trešnjevačke mreže na šest lokacija od 2341 četvornog metra, danas je funkcionalan, suvremeno opremljen, kompjutoriziran, s fondom od 196 912 knjiga, 3000 jedinica AVE građe, i s godišnjom posjetom 382 445 korisnika, stoga je Knjižnica Tina Ujevića jedna od najfrekventnijih u mreži Knjižnica grada Zagreba. Rijetko se govori o funkciji mreže. Središnjica kao centralna knjižnica mreže jest mjesto gdje djeluje Odjel nabave i obrade za cijelu mrežu, u kojoj se u suradnji s Matičnom službom KGZ-a obrađuju podaci o djelovanju i poslovanju, o suradnji s mnogim institucijama koja nije neznatna. Mreža surađuje s mnogim nevladinim udrugama, udrugama osoba s dodatnim potrebama i djecom s problemima u razvoju, domovima umirovljenika, internacionalnim društvima prijateljstava, ali i s vrtićima, školama, fakultetima, muzejima, veleposlanstvima i tako je jedan od realizatora projekata Knjižnica otvorenih vrata, 65 plus i  Multikulturalizam u narodnim knjižnicama.

Knjižnica Tina Ujevića, središnja trešnjevačka knjižnica, u svom fondu od  74 153 knjige posjeduje i veliki dio građe o Tinu Ujeviću: fotografije, arhivski materijal, grafičke mape, Tinove knjige i knjige o Tinu te planira 2012. godine, uz 65. godišnjicu rada, utemeljiti i tematsku Zbirku Tin. 
Držimo da nam je dužnost da ovaj fond učinimo što dostupnijim javnosti dijeleći ga sa svim štovateljima djela velikog pjesnika:

"Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
Kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.“ 
(Pobratimstvo lica u svemiru, 1950.)