Tin Ujević, hrvatski pjesnik, književnik i intelektualac rođen je 1891. u Vrgorcu.

Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujević. Otac Ivan Ujević bio je učitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, a majka Jerka rodom s otoka Brača. Tin je rođen u obitelji s petero djece od kojih je dvoje umrlo još u djetinjstvu.

Iz Vrgorca se u dobi od osam godina seli u Imotski pa nakon toga u Makarsku gdje završava osnovnu školu. Nakon toga upisuje se u klasičnu gimnaziju u Splitu kamo odlazi 1902. godine. U trinaestoj godini života počinje pisati pjesme koje, nažalost, nisu sačuvane. Maturirao je u Splitu 1909. godine te upisao u Zagrebu studij hrvatskog jezika i književnosti, klasične filologije, filozofije i estetike na Filozofskom fakultetu. Iste godine objavljuje u časopisu Mlada Hrvatska svoju prvu pjesmu Za novim vidicima.

U Zagrebu se druži s poznatim književnikom Antunom Gustavom Matošem (koji mu je svojevrstan mentor) te sa suvremenicima Ljubom Wiesnerom, Krešom Kovačićem i drugima. Ističe se u svojim stavovima kao pravaš i zalaže za neovisnost Hrvatske. Tijekom vremena otkriva jugoslavensku ideju i odlazi u Beograd gdje se bavi pisanjem pamfleta i ostalih tekstova. Iz Beograda 1912. odlazi ponovo u Split u kojem, s književnikom i publicistom Milostislavom Bartulicom, pokreće list Ujedinjenje. Zbog objavljenih članaka, koji su okarakterizirani kao protudržavni, dobiva izgon iz Austro-Ugarske pa 1913. odlazi u Pariz. Tamo nakratko pristupa francuskoj Legiji stranaca. Iz Pariza pjesme i članke slao je hrvatskim časopisima pa mu je 1914. deset pjesama uvršteno u antologiju Hrvatska mlada lirika, a među ostalima ističe se pomirljivi oproštajni članak Em smo Horvati u povodu smrti Antuna Gustava Matoša. Kasnije postaje član Jugoslavenske nacionalističke omladine, emigrantske organizacije koja je promovirala osnivanje jedinstvene jugoslavenske države. Nakon što se razočarao tom politikom unitarnog jugoslavenstva odustaje od političkog angažmana. U pariškim godinama pisao je pjesme koje će kasnije izaći u zbirkama Lelek sebra 1920. i Kolajna 1926.

Nakon povratka iz Pariza 1919. godine prvo kratko vrijeme živi u Zagrebu, a zatim odlazi u Beograd gdje boravi do 1929. godine. U Beogradu se potpuno integrira u književne i kulturne krugove. Nakon odlaska iz Beograda živi u Sarajevu (od 1930. do 1937.) i u tom razdoblju objavljuje zbirke poezije Auto na korzu 1932. i Ojađeno zvono 1933. godine. Potom tri godine provodi u Splitu, a od 1940. godine do smrti (1955.) živi u Zagrebu.

Tijekom razdoblja Nezavisne Države Hrvatske radi za državnu novinsku agenciju Velebit zbog čega će mu kasnije biti zabranjeno javno djelovanje, bit će izbačen iz Društva hrvatskih književnika i proglašen ustaškim suradnikom. Kada su mu komunističke vlasti 1945. godine zabranile javno djelovanje zbog namještenja u novinskoj agenciji NDH, Ujević će nekoliko godina djelovati kao anonimni prevoditelj. Zaslugom Jure Kaštelana, koji ju je priredio, 1950. godine bit će objavljena Ujevićeva zbirka poezije Rukovet te posljednja zbirka Žedan kamen na studencu 1954. godine. Tada će Tin Ujević biti ponovno etabliran i smješten na pravo mjesto na hrvatskoj poetskoj pozornici. 

U početku svog književnog djelovanja Tin Ujević bio je štovatelj i sljedbenik Antuna Gustava Matoša, ali ga se kasnije odrekao i zametnuo s njim polemiku. Međutim, između njih dvojice zauvijek će ostati specifična povezanost. Nakon toga, biva inspiriran stvaralaštvom francuskih pjesnika Baudelairea, Rimbauda i Verlainea. 

Poezija Tina Ujevića odlikuje se pluralizmom i izazovnošću. Od izražavanja osobne, snažno naglašene tragike, duhovnosti, složene filozofske refleksivnosti preko simboličkih vizija univerzuma i čežnje za visinama do slavljenja ljudskog roda i bratstva te zrelosti pomirenja sa životom, Ujević piše poeziju koja je ponekad rigorozna u svojoj zatvorenosti forme, a ponekad nesputana u raskoši slobodnog stiha. S jedne strane prožeta je intelektualizmom i eruditivnošću autora, a s druge strane pruža čaroliju riječi u kojoj se Ujević prikazuje istodobno blizak svima, a opet različit i pozicioniran izvan svih književnih pravaca i škola. U njegovim se stihovima može pronaći i nacionalni i društveni aktivizam, i neukroćena asocijativnost s nadrealističkim i ekspresionističkim primjesama. Time Ujević opstaje različit u svojoj jedinstvenosti. Stečenu erudiciju iz mladosti obogaćuje interesom za filozofiju, pogotovo istočnjačku, pokazuje odlično poznavanje europske pjesničke tradicije a opet otvorenost prema različitim suvremenim književnim pojavama. Kroz cijelo se stvaralaštvo provlači duh temeljen na antičkoj kulturi, ozračju hrvatskoga Juga i mediteranskom podrijetlu obogaćen enciklopedijskom širinom interesa i univerzalnošću.

Svoj iznimni književni talent Ujević je, osim u poeziji, utjelovio i na tisućama stranica teorijske, književnokritičke, esejističke, polemičke, feljtonističke, političkopublicističke i ine proze objavljene u raznim publikacijama. Reprezentativni izbor nalazi se u knjigama Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa (obje iz 1938. godine). Postoji i određeni opseg pjesničke proze, te bogat prevoditeljski opus, naročito iz posljednjeg desetljeća autorovog života. Neki su naslovi dostupni i danas samo u prijevodu Tina Ujevića poput djela Patarenska hereza Luigija Pirandella, autobiografije Benvenuta Cellinija Moj život, romana Velika samoća norveškog književnika Fritjofa Byea i drugih.

Tin Ujević bio je poznat po specifičnom boemskom načinu života koji je bio obilježen materijalnom oskudicom. Nikad nije zasnovao obitelj, životni vijek bio mu je obilježen čestim promjenama mjesta boravka, a vrijeme je volio provoditi po kavanama i gostionicama, kako u Beogradu, tako i u Sarajevu, Splitu i Zagrebu… S druge strane, kao osoba iznimne naobrazbe čitav je život radio na sebi kao intelektualcu. U životu nepomirljiv i neprilagodljiv (pravaš, artist, republikanac, beskućnik, erudit, novinar) on se i u književnom stvaranju kreće u širokoj i raznobojnoj skali od himničkih zanosa i ushita do nirvanske rezignacije, od eksperimentalnih stihova do antologijskih sinteza ostavljajući nam u baštinu bogato i neiscrpno vrelo svoga stvaralaštva.

Umro je u Zagrebu 12. studenoga 1955.

Društvo hrvatskih književnika utemeljilo je 1980. godine književnu nagradu koja nosi ime u čast Tina Ujevića. Nagrada Tin Ujević dodjeljuje se za doprinos hrvatskom pjesništvu.

Neke važne i značajne pjesme iz opusa Tina Ujevića: Oproštaj, Svakidašnja jadikovka, Igračka vjetrova, Visoki jablani, Odlazak, Pobratimstvo lica u svemiru, Vasionac, Tajanstva, Molitva za koru kruha i zdjelu leće.

Važnija djela objavljena za života Tina Ujevića: Lelek sebra (1920.), Kolajna (1926.), Auto na korzu (1932.), Ojađeno zvono (1933.), Skalpel kaosa: iskopine iz sedre sadašnjice (1938.), Ljudi za vratima gostionice (1938.), Rukovet (1950.), Žedan kamen na studencu (1954.).