Priča o Zapruđu...
Na poticaj gradonačelnika Većeslava Holjevca (Karlovac, 1917.- Zagreb, 1970., na funkciji gradonačelnika Zagreba od 1952. do 1962.) napravljen je vizionarski plan za gradsko područje južnog Zagreba koje se od 1963. naziva Novi Zagreb.
Već 1952. Holjevac je zagovarao proširenje Zagreba na južnu obalu Save, a urbanizacija tog područja dobiva snažan poticaj 1955. godine početkom izgradnje Zagrebačkog velesajma i puštanjem u promet Velesajamske ceste, današnje Avenije Dubrovnik, te izgradnjom i puštanjem u promet Mosta slobode 1959. godine.
Tih godina kreće izgradnja prvog novozagrebačkog stambenog naselja, Naselja februarskih žrtava, kasnije preimenovanog u Remetinečki Gaj, zatim izgradnja Novog Savskog Gaja, pa Trnskog 1960.
Zapruđe je prototipsko stambeno naselje Novog Zagreba koje je u skladu s Idejnim urbanističkim rješenjem planirao arhitekt i urbanist Josip Uhlik (Tuzla, 1921. – Zagreb, 2021.) 1962.godine.
Gradilo ga je poduzeće Jugomont od 1963. do 1968. godine kao prvo naselje u istočnom dijelu Novog Zagreba.
Sagrađene su Jugomontove montažne stambene zgrade JU 62, takozvane „limenke” koje su naziv dobile po pročeljima obloženim aluminijskim limom koja je projektirao brat Josipa Uhlika, slikar i arhitekt Vinko Uhlik (Beograd, 1933.) i Industrogradnjini stambeni tornjevi koje je projektirao arhitekt Slavko Jelinek (Slovenija, 1925. - Zagreb, 2014.).
Popularne „limenke” bile su inventivne i racionalno projektirane te učinkovito i ekonomično građene stambene zgrade. Prema sjećanju Vinka Uhlika (sudjelovao je na tribini „Razgovor o arhitekturi i svakodnevici Zapruđa” održanoj u knjižnici u rujnu 2019.) u netaknutoj prirodi i zelenilu oko savskih rukavaca novosagrađene zgrade blistale su srebrnim sjajem koji je, na žalost, brzo prekrila patina.
Naselje je projektirano za 10.000 ljudi, stanovi su bili manje kvadrature od onih u centru grada, nižih stropova, a pratila ih je i proizvodnja adekvatnog manjeg i mobilnijeg namještaja kojim su opremani.
Vanjski je prostor zamišljen kao prostor susretanja i druženja, svojevrstan veliki dnevni boravak na otvorenom za stanovnike naselja.
Sam centar naselja oblikovan je kao jedinstveni prostor, natkriven i zaštićen od kiše, s dovoljno prirodnog svjetla. Tu su smješteni banka, pošta, knjižnica, prehrambene trgovine, zalogajnice, kafići, pojedine zanatske radnje, te Mjesna samouprava s multifunkcionalnom dvoranom u kojoj djeluje aktivan klub umirovljenika i izvode se lutkarske predstave.
U neposrednoj blizini su osnovna škola, dječji vrtić i dom zdravlja s ljekarnom i optičarskom radnjom.
Dva parka u naselju, park Ivana Meštrovića ispred škole i park Vjekoslava Majera na zapadu, kao i blizina savskog nasipa i Bundeka na sjeveru pružaju obilje mogućnosti za druženje, igru, šetnje i rekreaciju. Ulice u naselju nose imena znamenitih Hrvata koji su djelovali u dijaspori.
To su službeni podaci.
Sjećanja na to kako je bilo odrastati u Zapruđu šezdesetih godina s nam je podijelio par nekadašnjih stanovnika naselja.
Branko Radosavljević (1962.) se kao dvogodišnjak s majkom doselio u Trumbićevu ulicu, baš u zgradu u čijem je prizemlju živio i bračni par Majer. Gospođa Zorka uzgajala je pod prozorima cvijeće, pa je djecu znala zamoliti da poneki papirić maknu iz njenog cvijeća i bace – na ulicu! Kante za smeće nisu postojale.
Blizina Bundeka bila je začin djetinjstvu, od ljetnih kupanja u neuređenim dijelovima jezera koji ponekad nisu bili puno veći od lokve, do klizanja i grudanja zimi.
„Onoliko vremena koliko danas djeca provode pred ekranima, mi smo provodili vani, u igri na cesti kojom bi jedva prošao koji automobil, ili na uglavnom praznim parkiralištima koja su služila kao dječja igrališta.” svjedoči Branko.
Mosta Mladosti nije bilo, ali je postojao stari Crveni most kojim se Savu moglo preći pješice uz dosta rizika, jer mu sve daske doslovno nisu bile na broju.
Bila je to iz današnje perspektive idilično djetinjstvo, novo naselje bilo je puno mladih obitelji s djecom i društva za igru i avanture nije nedostajalo.
Željka Kamenov (1963.) koja se 1967. godine s roditeljima doselila u Balokovićevu ulicu sjeća se da je na Trgu Ivana Meštrovića ispred škole bila bara u kojoj su ljeti kreketale žabe, a zimi su postavljeni reflektori i djeca iz naselja imala su klizalište.
Ljeti bi tete iz vrtića povele djecu do Bundeka na kupanje i da se do mile volje naigraju na hrpama iskopanog šljunka. Željka se također sjeća da je prije izgradnje Utrina tržnica postojala u Zapruđu.
Knjižnica je u naselju osnovana na inicijativu grupe intelektualaca na čelu s književnikom i pjesnikom Vjekoslavom Majerom(Zagreb, 1900. – Zagreb 1975.) koji je u Zapruđe doselio sa suprugom Zorkom iz Streljačke ulice. Oni su tražili da se dio prostora Mjesne zajednice opremi i prenamjeni i da se tu osnuje knjižnica.
Novoosnovanu Knjižnicu Zapruđe osobno je ključem otvorio i prvi u nju ušao sam Vjekoslav Majer 27. studenog 1973. godine.
Bio je to prvi prekosavski ogranak tadašnje Gradske knjižnice Zagreb, a kolika je za tim bila potreba najbolje govori podatak da je prostorno skromna knjižnica, smještena u 88 m2, imala najveći broj članova u gradu (5275) i gotovo najveću frekvenciju posudbe. Knjižnica je tako od samih stanovnika izborena kao kulturna potreba naselja, pa ju oni od početka doživljavaju kao svoju, rado ju posjećuju i zastaju pred njenim izlozima.
Nakon smrti Vjekoslava Majera knjižnica je 1976. po njemu dobila ime.
Od skromnih 4.000 svezaka na početku broj knjiga je brzo rastao, pa deset godina kasnije nalazimo podatak o 27.000 svezaka.
Spominje se kako je 1988. godine Knjižnicu Vjekoslava Majera posjetilo 73.176 posjetilaca te je posuđeno ukupno 84.848 knjiga. Dnevno je knjižnicu dakle ušlo u prosjeku 348 članova, odnosno u jednom satu posjetio ju je 31 član i posudilo se 37 knjiga, što je izuzetno velika frekvencija i svjedoči o važnosti i popularnosti male knjižnice.
Knjižnice Novog Zagreba udružuju se u mrežu 1985. godine kada se Narodna knjižnica i čitaonica Novi Zagreb smještena u Savskom Gaju sa svojim ogrankom u Dugavama pridružuje Knjižnicama grada Zagreba.
Iduće godine otvara se Knjižnica Novi Zagreb u Travnom koja preuzima ulogu središnjice, a ogranci joj postaju knjižnice u Dugavama, Savskom Gaju, Sloboštini i Zapruđu. Naknadno se osniva i knjižnica u Maloj Mlaki.
Od početka Knjižnica Vjekoslava Majera muku muči s prostorom koji ni u trenutku osnivanja nije zadovoljavao ondašnje jugoslavenske standarde za narodne knjižnice. Ustrajno se radilo na tome da se dobiju odobrenja i sredstva za proširenje, dogradnju i uređenje.
Službeni dopis iz 1989. godine upućen Matičnoj službi Knjižnica grada Zagreba donosi sliku stanja u Knjižnici 16 godina nakon njezinog osnutka: „Dodavali smo police, sužavali razmak između polica mimo standarda, sve dok knjige u slobodnom pristupu nisu dospjele najprije na stolove tzv. kutića za predškolce i dječje čitaonice, na stolice, u kartonske kutije, a na kraju na radijatore i na pod. U toma kaosu nema ni govora o zaštiti bibliotečne građe; sve znanje, stručnost i dobra volja ne pomažu jer je knjige zaista teško pronaći, a veličina i vrijednost knjižnog fonda nipošto nije zanemariva – oko 30.000 svezaka.”
U daljnjem se tekstu detaljno opisuje kako su knjige doslovno pojele prostor u knjižnici namijenjen djeci, kako nema više prostora u kojem bi članovi mogli koristiti djela iz referentne zbirke, te da nema prostora za interni rad.
Došlo se na ideju da se zatvori čitaonica i taj prostor popuni dodatnim policama, a pojavila se i ideja o zatvaranju knjižnice protiv čega su se pobunili članovi predvođeni skupinom uglednih intelektualaca na čelu sa redateljem Petrom Kreljom i njegovom suprugom Vesnom Švec Krelja.
Mjesna zajednica Zapruđe, Skupština Općine Novi Zagreb, Knjižnice grada Zagreba i tadašnji USIZ za kulturu na kraju su se složili da se izvrši preraspodjela prostora unutar Društvenog doma. Početkom svibnja 1991. knjižnice se privremeno zatvara zbog preuređenja a knjižni fond i osoblje sele se za vrijeme trajanja radova u prostor atomskog skloništa u Utrinama.
Članke o tome donose Vjesnik i Večernji list koji napominju kako su se upravo stanovnici Zapruđa založili za opstanak i uređenje knjižnice.
Obnovljena knjižnica otvorena je 30. rujna 1992. godine. Proširena je na dio prostora susjedne Mjesne zajednice Zapruđe, dobila je sanitarni čvor, čajnu kuhinju i prijeko potrebno spremište za odlaganje knjiga, a ukupna je kvadratura povećana s 88 na 120 m 2 .
To je proširenje problem privremeno ublažilo, no dogodilo se prije gotovo 20 godina i knjižnica i dalje vapi za prostorom.
Premalo je mjesta za police s knjigama i čitaonicu, ali prije svega nedostaje adekvatan odjel za djecu i mlade s igraonicom koji je danas neizostavan dio standarda svake narodne knjižnice.
Knjižnica ima samo police sa slikovnicama i knjigama za djecu i mlade, ali bez uređenog i opremljenog prostora odjela u kojem bi djeca mogla boraviti, steći naviku redovitog dolaženja i posuđivanja knjiga, vrtići i škole dolaziti u posjet knjižnici i u kojem bi se organizirale i provodile raznolike aktivnosti i programi za poticanje čitanja.
„Problem skučenog prostora i dalje ostaje najveći problem knjižnice. S obzirom na daljnji rast samog naselja Zapruđa i okolnih naselja, za očekivati je da će taj problem biti sve veći i da će se u budućnosti morati pristupiti novom proširenju Knjižnice Vjekoslava Majera.” Citirane završne riječi diplomskog rada na studiju bibliotekarstva na temu povijesti Knjižnice Vjekoslava Majera ispunjavaju se zasad u svom prvom dijelu – naselja oko Zapruđa koja gravitiraju knjižnici jako rastu.
Otvaranjem Muzeja suvremene umjetnosti 2010. godine razvoj susjednog naselje Središće dobiva snažan poticaj i počinju se graditi nove zgrade, a istočno od Zapruđe izgrađen je veliki POS-ov stambeni kompleks. Doseljavaju se brojne mlade obitelji s djecom, a kako obadva naselja gravitiraju knjižnici u Zapruđu potreba za odjelom za djecu i mlade osjeća se sve više.
Vesna Radošević,
koordinatorica Knjižnice Vjekoslava Majera
Izvori:
1) Mlinar, Ivan - Klasić, Hrvoje: „Zagreb Većeslava Holjevca od 1952. do 1963.”, Muzej suvremene umjetnosti, 2021.
2) Dautović Mileusnić, Danijela: "Povijest Knjižnice Vjekoslava Majera", diplomski rad na studiju bibliotekarstva, 2017.
3) tribina „Razgovori o arhitekturi i svakodnevici Zapruđa”, održana u knjižnici u rujnu 2019.
