Lovro Škopljanac: Književnost kao prisjećanje

Knjiga predstavlja prvi pokušaj u hrvatskoj književnoj znanosti da se fenomenu čitanja priđe iz empirijskog rakursa, i tako razmotri što, kako i zašto se književna djela pamte ili zaboravljaju. To je ujedno i prvi pokušaj da se kategoriji neprofesionalnog čitatelja prida stanovit teorijski dignitet. Pokazalo se da čitatelji najviše pamte kanonizirana djela iz 19. i 20. stoljeća, i to pretežito strana. Stariji ispitanici više su vezani za hrvatsku književnost od mlađih, a čitateljice se bolje prisjećaju knjiga koje su napisale žene ili knjiga u kojima su žene protagonisti. Iz samoga teksta čitatelji najbolje pamte temu, a potom njegov sadržaj - što je svodivo na fabulu ili na pojedinačne njezine dijelove - i napokon dojam što ga je djelo ostavilo. Pri tome se sjećanja grupiraju oko jednoga središnjeg lika, potom oko njegova odnosa prema drugim likovima i napokon oko društvene situacije u kojoj se ti likovi nalaze. Dok profesionalni čitatelji teže objektivnosti, neprofesionalni su više subjektivni, a taj pristup onda u dobroj mjeri određuje i način na koji će oni neko djelo zapamtiti.