Marko Gregur: Mogla bi se zvati Leda

Mladi par u skladnome braku nada se sreći i ispunjenju koje bi im donijelo roditeljstvo. Pokušavajući ga ostvariti, prolaze različite faze koje ih emocionalno iscrpljuju. Jer, pokušaji umjetne oplodnje ne uspijevaju, a administrativni sustav koji bi im trebao pomoći u posvajanju ili barem udomljavanju željenog djeteta predstavlja gotovo nepremostivu prepreku. Iskustvo čežnje za djetetom koja nakon niza razočaranja nagriza strpljenje i vjeru u sretan ishod borbe za svoju i sreću svoje supruge predstavljeno je iz perspektive muškarca. Zgusnuto i precizno prikazuje kako emocije uzdignute do ushićenja nakon loših vijesti u istome danu padaju u duboku malodušnost. No, unatoč provalama gorčine i ljutnje ne odustaju, jer "uvijek je tu ta neka nada da bi se sve moglo poklopiti i da bi se moglo dogoditi čudo". Leda, "dijete koje ako i postoji još uvijek nije dio pripovjedačeva života", na podlozi od sjećanja na njegovo vlastito djetinjstvo, te zapisa o suvremenosti i sadašnjem mučnom trenutku, živi svoje moguće djetinjstvo u mašti oca koji to još uvijek nije.