Amir Alagić: Tuneli

Okupivši svoje likove u jednom pulskom kafiću prvog dana Nove godine, ovaj suvremeni hrvatski autor priča o ljudskim sudbinama simbolično ih predstavljajući kao splet tunela –"svi ti tuneli su duboki i mračni ako se previše po njima hoda i o njima priča, koješta može izaći na površinu". "Okidač" tih narativno-sudbinskih linija je iznenadna smrt gosta Polde. Iskoristivši kraj jednog ljudskog života kao početak priče o drugim životima, autor svoje likove iz pozicije sasvim slučajnih svjedoka neočekivane smrti u kafiću, jednog po jednog, "izvlači na površinu" - konobara Damira, goste za stolovima - Jelenu, Slavena, Boru, Peđu, Lovru, Egona i Draginju te ostale, pretvarajući ih u glavne aktere, "karakterne junake" njihovih vlastitih života koji tragaju za svojim svjetlom u tunelu. Smještajući ih u svoj narativni fokus, ogoljujući njihovu prošlost i sadašnjost, on ove svjedoke Poldina kraja, uključujući i samog Poldu, predstavlja kao sjenke koje su nekad bile ljudi s potencijalom i snovima, a sada su, kao živi mrtvaci, zatočeni u vlastitim životima