Georgi Gospodinov: Vremensko utočište

Jedan od najzanimljivijih europskih autora današnjice i vjerojatno najprevođeniji bugarski pisac, ovim neobičnim romanom inovativne strukture, neprestano prekoračuje granice roda i žanra, tako da bi se moglo reći da se ovdje radi i o zbirci humoreski, fantazmagorija i filozofsko-političkih eseja, koje ipak objedinjuje Gospodinovljeva velika tema vremena, sjećanja, nostalgije i zaborava. Zagonetni (književni) lik Gaustin (epizodist prethodnog autorovog romana „Fizika tuge”) koji ima sposobnost prelaženja iz jedne vremenske dimenzije u drugu i koji je ujedno pokretač svih zbivanja kojima autorov alter ego/pripovjedač prisustvuje tek u svojstvu pasivnog promatrača ili pomagača, dolazi na ingenioznu ideju osnivanja klinike za liječenje oboljelih od Alzheimera i drugih oblika bolesti zaborava. Na svim katovima ta institucija s bezbrojnim prostorijama (poput kakvog borgesovskog labirinta) nudi pedantnu rekonstrukciju određenih epoha iz prošlosti, ne bi li se potaknulo zaboravljeno sjećanje; pacijenti tako mogu zakoračiti u bilo koje doba svoje prošlosti i okružiti se davno zaboravljenim predmetima, visokom i popularnom kulturom, ali i dominantnim društvenim uređenjima i ideologijama. Uskoro će i čitave zajednice i društva željeti sudjelovati u tom projektu povratka u prošlost – no koju, čiju i kakvu? Gospodinov to pitanje ostavlja otvorenim i prepušta i nama, čitateljima, da sudjelujemo u tom eksperimentu i odaberemo vlastitu neuralgičnu točku nostalgije, odnosno, „idealnu” prošlost.