15.4.1920

29.12.2003

književnost

Povjesničar i teoretičar književnosti, esejist i kritičar. Profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, član HAZU. (Stilističke studije, Talijanske teme, Povijest hrvatske književnosti) In memoriam: Gospodin hrvatske književnosti Njegov raznovrstan i bogat opus više od 500 bibliografskih jedinica i desetaka knjiga i još više priređenih, govori o velikoj radnoj energiji i intelektualnoj radoznalosti te strasti prema hrvatskoj kulturi i književnosti, književnoj kritici i povijesti; njegovo pisanje nije suho akademski ili opterećeno znanstvenim metajezikom - on je vazda na lijep način govorio o proizvodima ljepote. Otud zavodljivost i romanesknost njegove povijesti svojstvene samo njemu, poznata kao frangešovski stil Napustio nas je iznenada veliki gospodin i briljantni stilist hrvatske riječi, profesor, akademik, teoretik, kritik, povjesnik, prevoditelj, talijanist i kroatist Ivo Frangeš. Njegov raznovrstan i bogat opus više od 500 bibliografskih jedinica i desetaka knjiga i još više priređenih, govori o velikoj radnoj energiji te posebno strasti prema hrvatskoj kulturi i književnosti kojoj se posvetio nakon dolaska na Katedru za noviju hrvatsku književnost. Posebno na području književne kritike i književne povijesti njegov je doprinos kapitalan jer je promotorom stilističke kritike u hrvatskoj znanosti o književnnosti povezano s osnivanjem časopisa Umjetnost riječi (1957.). Bilo je to vrijeme kada se počelo razmišljati da znanost o književnosti ne čini samo pozitivistika nego i estetska uspješnost književnog testa. Akademik Ivo Frangeš rodio se 15. travnja 1920. u Trstu, u Sarajevu je maturirao 1938., a romanistiku i kroatistiku diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1943. Od 1946. asistent je pri Katedri za talijanski jezik i književnost, a od 1954. docent. U razdoblju od 1953. do 1956. bio je lektor hrvatskog jezika u Firenci i honorarni profesor hrvatske kulture i povijesti na tamošnjem Fakultetu političkih znanosti. Tamo ga zatječe smrt Antuna Barca te na poziv Filozofskog fakulteta u Zagrebu preuzima Katedru za noviju hrvatsku književnost na kojoj radi do umirovljenja 1984. godine. Godine 1960. izabran je za dopisnog, a 1968. za redovitog člana HAZU (ondašnji JAZU). U razdoblju od 1970. do 1972. bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika i Saveza književnika Jugoslavije, a od 1970. član Međunarodnog slavističkog komiteta kojemu do smrti bijaše jedan od potpredsjednika. Bio je također član Matice hrvatske, hrvatskog PEN-a i SEC—a (Europsko društvo za kulturu). Godine 1974. dobio je Herderovu nagradu za znanost o književnosti, a 78. organizira u Zagrebu 8. međunarodni slavistički kongres. Od 1983. dopisni je član Slovenske akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani. Od 1957. osnivač i urednik časopisa Umjetnost riječi, a 1970. pokretan i urednik časopisa Croatica. Godine 1993. dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo i Humboltove nagrade u Bonnu, a 1955. Nagrade Antun Barac o književnosti, 1999. Državne nagrade za cjelokupni znanstveni rad. Odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića i činom Komtura (Commendatore) Republike Italije. Bijaše članom uredništva i suradnikom znanstvenih projekata: Opera omnia Marko Marulić, Pet stoljeća hrvatske književnosti, Hrvatska i Europa; predsjednikom i urednikom manifestacije Knjiga Mediterana, organizatorom i voditeljem Enciklopedije hrvatskih pisaca, prvog talijansko—hrvatskog simpozija Venecija — Mito e antimito 1997. Prevodio je s francuskog i uglavnom talijanskog te predavao na brojnim europskim sveučilištima kao gost profesor (Krakow, Varšava, Moskva, St. Peterburg, Bordeaux, Prag, Frankfurt, Köln, München, Bonn, Göttingen, Rim, Napulj, Trst, Padova, Pisa, Uppsala, Stockholm i Götteborg). Datum su u hrvatskoj znanosti o književnosti predstavljale najprije Stilističke studije (1959.) a potom i Studije i eseji (1967.). Prva je metodološki zanimljivo strukturirana jer u prvom dijelu podastire metodu koja će postati profesorovom temeljnom orijentacijom. Riječ je, dakako, o tada, za onodobni jugoslavenski znanstveni obzor, revolucionarnoj stilističkoj metodi izgrađenoj na amalgamiranju romanske i njemačke teorije (Leo Spitzer, Giacomo Devoto). Određujući svoju metodološku poziciju, prof. Frangeš je odmah na početku svojeg znanstvenog zanimanja ponudio kritičko prihvaćanje te metode ističući kako je metoda kao i svaka metoda, dobrodošla, ali ona sama sebi ne smije biti cilj nego mora biti u funkciji sinteze za koju je nužna i književna činjenica. To Frangešu nije dopuštalo da se iscrpi u dojmu kao jednom od polazišta stilističke kritike nego ga je napućivalo na uvažavanje povijesno-kulturnog horizonta kao konteksta s jedne strane te stilsko paradigmatske, poetičke književne činjenice s druge strane. Drugim poglavljem knjige prof. Frangeš odužio se svojoj prvoj znanstvenoj preokupaciji — talijanistici, dok je trećim poglavljem započeo svoju hrvatsku znanstvenu priču u kojoj je ilustrirao metodu na analizi Kovačića, Vojnovića, Matoša i Krleže i istodobno naznačio svoju osnovnu znanstvenu preokupaciju koja će svoj konačni studijsko—analitički oblik dobiti u knjigama: Studije i eseji (1967.), Matoš, Vidrić, Krleža (1974.), Nove stilističke studije (1986.), Suvremena baština (1992.) te u zajedničkoj knjizi s Viktorom Žmegačem Hrvatska novela.Interpretacije (1998.). Možemo istaknuti da je svima njima karakteristika Frangešova temeljna stilistička impostacija koja je sve više evoluirala u sintezu kakvu će na primjeru pojedinih autora ostvariti u studiji, primjerice, o Ivanu Mažuraniću ili Antunu Barcu, Krleži, Marinkoviću, Šegedinu, a u cjelini korpusa hrvatske književnosti u monumentalnoj Povijesti hrvatske književnosti (1987.) i njenoj njemačkoj varijanti. Naveli smo riječ "priča" svjesno ciljajući na dobro poznat profesorov način pisanja; on nije suho akademski ili pak opterećen znanstvenim metajezikom iako je pozitivistički precizan i stilski lociran nego vazda na lijep način govori o proizvodima ljepote. Otud zavodljivost i romaneksnost njegove povijesti svojstvena samo njemu, poznata kao frangešovski stil. Ta je ideja povijesti književnosti u svoj modus operandi amalgamirala, uz stilističku kritiku, kročeansku intuiciju i estetsku činjenicu, te desanktisovsku elaboraciju kulturno-povijesnog horizonta i brandesovsko isticanje europske vrijednosti malih književnosti, konkretno ostvarena u Gundulićevoj viziji o slobodi koja mu je bila, kako je rekao, silom pokretnicom. Ona je svjedočila o veličini povijesnog samoosvještenja hrvatskog naroda, za koju instanciju Subjekta nije bitna kolikoća nego kakvoća umnosti. Upravo to prepoznao je prof. Frangeš: supstancu kulturnog konstrukta i samooblikovanja, duh i oblik. I kao predavač bio je akademik Frangeš govornik, retor u klasičnom smislu riječi. Ne samo pismo nego i izrijek nastojao je oblikovati lijepo ali i logično, gotovo poetski ali i točno, uresno ali i precizno, držeći se prije navedena načela: o lijepom se priliči govoriti lijepo; o književnoj činjenici ne mora se izricati samo činjenično nego i zavodljivo, pa i na taj način pridavati važnost predmetu tematizacije. A takav bijaše i u privatnosti u kojoj je izričaj legitimirao tezu: ono o čemu govorimo jest život, anegdota i priča, a da bi bila dostojna čovjeka, valja pokazati njegov kulturacijski habitus. I po tome čovjek je vrijednost, zacijelo ponajveća. Međutim, prof. Frangeš bio je gospodin u svakom trenutku i u svim segmentima: i u neobvezatnom druženju, i u savjetima, i u trenucima političke stigmatizacije kada je odšutio manirom sokratovske mudrosti, gospodin fina romanskoga duha i odgoja koji je zračio ljepotonosnošću u različitim životnim prigodama. Takvoga pamtimo i nosimo: kao čovjeka koji je svoju radnu energiju i intelektualnu radoznalost za hrvatskom kulturom i književnosti altruistički darivao, učeći nas ukusu, mjeri i štovanju vlastitih kulturnih vrijednosti. Za sve mu velika hvala. piše dr. Cvjetko MILANJA http://www.slobodnadalmacija.hr/20040106/kultura01.asp